Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

Državna tijela, kao što su parlament i vlada, lokalna tijela, kao što su gradonačelnici ili gradske skupštine, donose razne pravne propise, a na građanima pojedincima, firmama, udrugama i drugim organizacijama je da ih poštuju. To je tako i u najdemokratskijim državama. Dopustit ću si malo filozofiranja i tvrditi da prvenstveni smisao jedne države treba biti organizacija suživota i zaštita svojih građana. I stoga je potrebno pravnim propisima urediti pravila ponašanja u zajednici. Ne zbog same države, ne zbog održavanja nečije vlasti, ne u ime neke ideologije ili partije ili vjere, jer to rade diktature. Već zbog građana, držeći se pri tome općih civilizacijskih razumnih načela. Građani prihvaćaju ili ne prihvaćaju propise ovisno o tome kako i koliko ih razumiju, kakvu svrhu im vide, koju vlastitu korist ili odricanja, kako procjenjuju mogućnosti njihova izbjegavanja, te moguće sankcije za nepridržavanje. To je eto tako u ljudskoj naravi. Ali prihvaćanje propisa ovisi itekako o tome ...

Na web stranici Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske piše: “T ipično za sve hrvatske iseljenike, bilo one koji žive u prekomorskim državama, ili one koji žive u neposrednoj blizini svoje domovine, je da žele surađivati sa svojom domovinom.“ - A na koji to način oni „surađuju“? Hrvati koji žive u bližem inozemstvu, najčešće u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj, redovito dolaze u Hrvatsku na odmor, preko ljeta ili za tradicionalne praznike kao što su Uskrs, Božić, Nova godina ili Svi sveti. Omiljena odredišta su im Zagreb i okolica, makar većina uopće nije porijeklom s toj podneblja, niti ima neku jaču vezu s tim krajem. Ali Zagreb je oduvijek bio magnet za Hrvate, pa i Bosance i Albance i druge. Zagreb je praktičan, u Zagreb se brzo stiže iz zapadnog inozemstva, Zagreb nudi najviše sadržaja u svakom pogledu. Tu grade ili su sagradili ili kupili nekretninu, tu neki od njih imaju rodbine. Naročito preko ljeta svojim Mercedesima, BMW-ima i Audijima, nerijetko fi...

U Hrvatskoj se broj putničkih vlakova s godinama sve više smanjuje, a trajanje putovanja, umjesto da se u skladu s općenitim tehničkim napretkom skraćuje, zbog neodržavanja pruga često povećava. Stanje željezničke infrastrukture i nekih vozila doseže ponekad već i za sigurnost opasne razmjere. Iznimku prestavlja donekle šire područje oko Zagreba na kojem se broj vlakova povećava i trajanja putovanja uglavnom ne povećavaju, ponegdje čak i skraćuju. Osim na području oko Zagreba, građani željeznicu u pravilu biraju kao prijevoz iz nužde, što zbog predugih trajanja putovanja, što zbog često neprikladnih voznih redova, neprilagođenih dnevnim potrebama građana. A posebno neprikladnih za vikendska putovanja ili izlete. U zapadnim zemljama je moguće i normalno da jedna obitelj sjedne u nedjelju ujutro na vlak, odveze se preko dana na izlet u 200 km udaljeni drugi grad, te predvečer vrati kući. U Hrvatskoj nije moguće. Trend je dakle potpuno nespojiv s ekologijom i održivim razvojem modernog ...

U pandemiji koronavirusa Civilna zaštita, ta pomalo zaboravljena institucija u sastavu MUP-a, koju smo naslijedili iz Jugoslavije, postala je odjednom neka vrsta paravlasti sa širokim ovlastima. U vrijeme pandemije dogodili su se još i potresi na Banovini i u Zagrebu. Pojavljivali su se razni stožeri i dužnosnici u čudnim uniformama nalik na vojne ili policijske. Neki župani, gradonačelnici i općinski načelnici rado su izlazili pred kamere i osjećali se jako važnim u svojim odorama. Glumeći nekakve wannabe-zapovjednike, igrajući se ratnog stanja, govorili su kako se nalaze na “prvoj crti bojišnice”. I dok su razni stožeri blistali sa svakojakim čudnim i do danas pravno upitnim uputama i zabranama, posao “na prvoj liniji fronte” za vrijeme korone i potresâ obavljali su zdravstveni radnici, vatrogasci, vojska, Crveni križ i mnogi građani. Netko je očito odlučio da Civila zaštita i nakon korone i potresâ treba ostati prisutna u svakodnevnici Hrvata. Tako sada nekakvi stožeri daju građan...

Otkad Hrvatska postoji, HDZ je drži čvrsto u rukama. Do sada je na državnoj razini vladao samostalno ili u koalicijama cijelo vrijeme postojanja ove države, osim u dva mandata. Na lokalnim i županijskim izborima uspjesi mu doduše variraju, u nekim sredinama tradicionalno debelo pobjeđuje, u nekim ne. HDZ daje pečat ovoj zemlji i ima svoje krakove u svim segmentima društva. Sve u svemu, od osamostaljenja Hrvatske pa sve do danas, najjača su samostalna stranka, uvijek atraktivna i potencijalnim koalicijskim partnerima raznih političkih smjerova (jer svi vole pobjednike). A ostale stranke? Kao tradicionalne i općepoznate padaju mi na pamet SDP i HSS. A pored njih jedan šareni spektar raznoraznih stranaka, strančica i platformi: Platforma Možemo, Socijaldemokrati kao derivat SDP-a, ljevičarke stranke Nova ljevica i Radnička fronta, liberalne stranke Glas i HNS, stranka Milan Bandić 365, konzervativni Most, desni Domovinski pokret, stranka Fokus, čak četiri HSP-a i još tri dodatna HSS-a (...

Ljudi vole žaliti za prošlim vremenima, za prošlim državama, smatrati kako je ranije sve bilo bolje. Pri tome su skloni vdijeti samo onu stranu koja im se sviđa. One negativne činjenice vole isključiti iz mozga. Neki ljudi se s nostalgijom prisjećaju socijalističke Jugoslavije. Pritom uglavnom zanemaruju da su se komunisti Kraljevine Jugoslavije u političkoj borbi služili i terorističkim metodama, da je socijalistička Jugoslavija bila jednopartijska totalitarna država, da je proganjala političke neistomišljenike, da su građanske slobode bile ograničene. Smatraju da je ta Jugoslavija ljudima pružala jednu životnu sigurnost i mir, da su ljudi imali jeftine stanove i sigurna radna mjesta. Smatraju da je bilo dovoljno škola i vrtića. A neki će još dodati da su Tito i partizani pobijedili u Drugom sjetskom ratu, da je Tito bio jedan od uvaženijih državnika svoga vremena, te da se s crvenim pasošem moglo putovati po cijelom svijetu. Ne moram biti komunist ili jugonostalgičar, ali nekako mo...

Temu o retrovizoru, ogledalu u vozilu koje vozaču omogućuje pregled odostraga, vjerojatno još nitko nije obradio. A ja ću napraviti temu od njega jer ga ljudi koriste kao vješalicu za svakakve predmete. Ponekad se iz privjesaka na retrovizoru stvarno može iščitati ili barem pretpostaviti nešto o vlasniku vozila, o njegovim interesima i stavovima. Nekada su jako popularni bili mirisni borići “Wunderbaum”. Bili su okačeni na retrovizore mnogih auta i širili ugodne ili iritantne mirise. Također nekad davno u Njemačkoj su neki ljudi imali običaj vješati privjeske u obliku lisičjeg repa na retrovizore. Mi ostali smo ih smatrali seljačinama, oni su toga bili svjesni, ali im taj imidž nipošto im nije smetao. Klasični privjesci su oni reklamni od osiguravajućih kuća, dobiveni od prodajnih zastupnika pri kupnji polica autoosiguranja. Ili od nekih drugih firmi. Neke igračkice poput plišanih kockica, raznih medeka, lutkica, minijaturnih parova boksačkih rukavica ili kopački, smajlići, zatim z...

Već nekoliko mjeseci za redom skupine muškaraca svake prve subote u mjesecu na gradskim trgovima javno mole krunicu. Na netu nalazimo podatak da te skupove organizira bratstvo “Muževni budite“ – “Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina“. Kako ih većina pri molitvi kleči, a klečanje na javnim površinama nije uobičajeno i stoga upadno, dobili su nadimak “ klečavci”.          Na web stranici https://muzevnibudite.com čitamo za koje “nakane“ se mole: Za domovinu, mir i obraćenje hrvatskog naroda, za muškarce – da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru, za život u predbračnoj čistoći, za čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova, za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu, za svete, autentične i beskompromisne crkvene pastire i nova duhovna zvanja, za duše u čistilištu, za osobne nakane. Prilično širok spektar tzv. nakana imaju. Postoji li za sve njihove molitvene ...

Zagreb, Žitnjak: Izišao sam iz Bauhausa, došao do auta, otvorio sva vrata kako bih rashladio auto. Do mene je stajao parkiran veliki bijeli kombi virovitičke registracije, barem dvadestak godina star i već vidno istrošen. Dok sam se skrivao od sunca u hladovini koju je kombi pružao svojom veličinom, stigli su muškarac i žena srednjih godina s punim kolicima iz Bauhausa: Razne lampe, kablovi, drvene police, neki električni aparat, velika kanta boje. I oni su otvorili sva vrata na kombiju da ga prozrače, pa smo tako svi troje stajali kraj svojih autâ. Virovitica, pomislio sam, u jednom smjeru putovanje do Zagreba od preko dva sata, odnosno po otprilike 150 kilometara u svakom smjeru. Plus cestarina, ako koriste autocestu. I to cestarina za kombije. I sve to na temperaturi od vani 30 stupnjeva, a u kombiju vjerojatno blizu 40. Ljudi će potrošiti barem pola dana na kupovinu u Zagrebu. A nisu mi djelovali kao da su došli razgledati Zagreb i piti kavu na Trgu, pa usput svratiti u Bauhaus. ...