Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Gledam na televiziji ove luđačke gužve vozila prema moru. I razmišljam je li mi žao tih ljudi koji se gnjave u autima satima i satima u kolonama na preko 30 stupnjeva vani? S jedne strane - je. S druge strane i nije. Jer u današnje vrijeme interneta lako se mogu informirati što ih čeka. Ali žao mi je ove zemlje i neshvatljivo mi je na koji način velika većina ljudi razmišlja. U nekoj drugoj, naprednijoj zemlji bi i političari i građani odavno shvatili da, koliko god turizam donosio zaradu, tu nešto debelo ne valja. Ali ne, u Hrvatskoj se veselimo tim gužvama, brojimo vozila, očekujemo nekakve rekorde, novinari se vesele da mogu turistima postavljati ista glupa pitanja kao svakog ljeta, policija i HAK daju savjete kako treba poštivati ograničenja brzine i ne koristiti mobitele (pa zar to ne vrijedi uvijek?). Želimo sve više i više turista. Pita li se itko u ovoj zemlji koliko ekološko opterećenje predstavljaju te kolone vozila kojima rade motori i klime satima i satima?...

Čitam u novinama razgovor s jednim lokalnim političarom. Kaže kako njegova općina ulaže znatna sredstva u razvoj poljoprivrede. I kaže kako njegova općina ima značajne turističke potencijale (s tim da nije naveo koje, ma da bi to bilo zanimljivo doznati). I on se, kako kaže, stoga nada da će mladi ljudi ostati živjeti u toj općini i u tom kraju, a ne se odseljavati u grad. Taj političar vjerojatno ne misli ništa loše, ali je mentalno zatvoren u ona shvaćanja koja kolaju ovim društvom i ovom državom otkad postoji: On polazi od toga da se, tko živi na selu, treba poput kmeta automatski baviti poljoprivredom, eventualno seoskim turizmom ili nekom kombinacijom jednog i drugog. On polazi od toga da svako selo treba imati neki vid turizma, jer smo turistička smo zemlja. A ako turizma nema, da je politički korektno barem govoriti kako postoje turistički potencijali. Upravo takva shvaćanja života na selu stvaraju selu egzistencijalni problem. On se ne usudi razmišljati da ne žele svi ljudi...

Slušam na radiju i čitam po netu da je Split povodom predstojeće turističke sezone uveo kazne za razne prekršaje, potaknut dojavama i zgražavanjem građana zbog ispada jednog dijela turista. Na primjer, kažnjavat će se konzumiranje alkohola na određenim javnim površinama, vršenje nužde i povraćanje na javnim površinama, spavanje u parkovima, na travnjacima, trgovima i na drugim javnim površinama, penjanje po spomenicima, kupanje u fontanama, i tako dalje. A uz policiju, grad će angažirati i zaštitare koji će paziti na ponašanje. Naravno da su takva ponašanja neprihvatljiva, bilo da se radi o domaćem stanovništu, bilo o turistima. Ali da se takvi izgredi događaju, nije nikakvo čudo. Zamislimo si samo kolika masa ljudi dođe, boravi ili prođe kroz Split, ili bilo koje veće mjesto na moru, u ljetnim mjesecima. Jer Hrvatska kao turističko odredište nije za usporediti s odlaskom na koncert komorne glazbe, odlaskom u muzej ili galeriju, nije za usporediti s mjestom na koje dolaze većinom fin...

Na naplatnim kućicama na glavnim čvorištima autocesta nastaju kilometarske kolone vozila. Država uporno ustraje na načinu naplate cestarine uvedenom davnih sedamdesetih godina za vrijeme Jugoslavije, kad je prometovalo daleko manje vozila, te koji nije u stanju savladati današnju količinu vozila za vrijeme sezone. Motori rade satima, klime u autima rade satima, ljudi u autima su sigurno blago živčani. Iako na dnevniku vidimo uvijek samo sretna lica turista u autima, ne može me nitko uvjeriti da je ikome zabavno i veselo na plus trideset osam stupnjeva na otvorenom suncu zajedno s još nekoliko osoba u limenom sanduku zvanom automobil stajati u kilometarskim kolonama i micati se metar po metar. I dok bi se svaka razumna odgovorna osoba zabrinula zbog tih prizora, u Hrvatskoj se nadležni vesele koliko je turista prispjelo i koliko će se cestarine naplatiti, a ne pada im na pamet pokušati reorganizirati način naplate cesatrine, npr. u vidu nekog oblika beskontaktnog plaćanja ili sezonski...

Ako čitamo neki red vožnje Jugoslavenskih željeznica iz 1980-tih godina, vidjet ćemo da je Zagreb bio važno željezničko čvorište, kako unutar Jugoslavije, tako i za srednju i jugoistočnu Europu. Osim mnoštva običnih putničkih vlakova, na desesetke brzih, ekspresnih, poslovnih (tadašnji naziv za komforne vlakove prvog razreda) i sličnih vlakova, dolazilo, odlazilo i prolazilo je kroz Zagreb. Dio tih spomenutih vlakova svakodnevno je vozio i za Split i Rijeku. Iako zagrebački glavni kolodvor nije toliko velik kao glavni kolodvori drugih europskih gradova, čovjek je po mnoštvu ljudi koje se tada kretalo po kolodvorskoj zgradi i po peronima, kao po i broju vlakova, ipak imao dojam da se nalazi na kolodvoru nekog velikog grada.     Zagrebački kolodvor spao je na rang nekog čvorišta uglavnom prigradskih vlakova. Veći “moving” ljudi nastane samo u trenucima kad stignu motorni vlakovi iz Harmice, Dugog Sela, iz Zagorja, Siska, Novske, itd, dakle kad stignu dnevni migranti iz o...