Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Jedna od pojava, koje me oduvijek u Hrvatskoj fasciniraju, su ti mnogobrojni kafići, birtije i slični objekti koji su se devedesetih godina počeli eksponencijalno množiti na svakom metru. Pitao sam se mnogo puta kako je moguće da u skoro svakoj većoj zgradi, u skoro svakoj ulici, u svakom malom naselju ili selu s jedva dvadesetak kuća postoji kafić. U naseljima s velikim stambenim zgradama, na autobusnim kolodvorima, tržnicama ili u trgovačim centrima često bude po nekoliko kafića, ponekad čak u nizu, jedan do drugog. Postoje oni skupo uređeni kafići s interijerom od kože i mesinga, s udobnim kaučevima i foteljama za „chillanje”,  oni u kojim se piće skupo plaća. U njih se „izlazi”, u njima se ljudi nalaze na spojeve i žele provesti ugodno vrijeme u društvu i ambijentu. Neki od tih lokala su razvikani i na posebnim lokacijama. Tamo se ljudi ciljano sastaju kako bi bili viđeni, jer su poznati. Ili kako bi si priuštili tu neku posebnu atmosferu ili malo nekog glamura. Subotnja ...

U Hrvatskoj cijela je država, cijelo društvo prožeto pričom da turizam je i da treba biti glavna grana gospodarstva. To je kao neka dogma koja se ne dovodi u pitanje. Tako se cijele godine govori o tome u politici i u medijima, iako se taj turizam događa uglavnom u svega neka dva, tri ljetna mjeseca i onih malo dana oko Uskrsa, Božića i Nove godine, i to najvećim dijelom uz morsku obalu, na nekim otocima, u Istri, na Plitvičkim jezerima, ponešto u Zagrebu. Ako ste vlasnik birtije ili iznajmljivač kreveta, u hrvatskom društvu uživate veći ugled, nego da ste nastavnik, ekonomist, znanstvenik ili nekakav intelektualac. Jer ipak se bavite strateškom djelatnošću. Broje se gosti, noćenja, cestarina, izvanpansionska potrošnja, brodice u marinama, a novinari postavljaju glupa pitanja turistima, koji čekaju satima na vrućini u kolonama s upaljenim motorima na naplatnim kućicama autocesta (ekološka strava), jer sadašnji način naplate nije u stanju progutati veću količinu vozila. Snimaju se t...