Za dom nespremni

Ljudi vole žaliti za prošlim vremenima, za prošlim državama, smatrati kako je ranije sve bilo bolje. Pri tome su skloni vdijeti samo onu stranu koja im se sviđa. One negativne činjenice vole isključiti iz mozga.

Neki ljudi se s nostalgijom prisjećaju socijalističke Jugoslavije. Pritom uglavnom zanemaruju da su se komunisti Kraljevine Jugoslavije u političkoj borbi služili i terorističkim metodama, da je socijalistička Jugoslavija bila jednopartijska totalitarna država, da je proganjala političke neistomišljenike, da su građanske slobode bile ograničene. Smatraju da je ta Jugoslavija ljudima pružala jednu životnu sigurnost i mir, da su ljudi imali jeftine stanove i sigurna radna mjesta. Smatraju da je bilo dovoljno škola i vrtića. A neki će još dodati da su Tito i partizani pobijedili u Drugom sjetskom ratu, da je Tito bio jedan od uvaženijih državnika svoga vremena, te da se s crvenim pasošem moglo putovati po cijelom svijetu. Ne moram biti komunist ili jugonostalgičar, ali nekako mogu shvatiti te ljude.

Nakon ujedinjenja Njemačke, dio stanovnika iz istočnog dijela zemlje otvoreno je žalio za slomom socijalističke DDR (Deutsche Demokratische Republik - Njemačka Demokratska Republika), a žali još i danas. Socijalistička DDR je doduše bila čista posljedica sovjetske okupacije istočnog dijela u Drugom svjetskom ratu gadno poražene Njemačke, DDR je također proganjala političke protivnike i razvila skoro pa savršen sustav nadgledanja svojih građana. Ali DDR-nostalgičari navode slične razloge kao i jugonostalgičari: Životnu sigurnost, dakle stanovi, radna mjesta, koliko-toliko pristojan životni standard, red i mir.  I tu bih rekao: Ne moram biti komunist, ali nekako mogu shvatiti te ljude.

U Njemačkoj se neke ultradesne skupine dive Hitleru i nacizmu. A ima još i pokoji živi Nijemac koji se rado sjeća tog vremena. Naravno da zanemaruju sve one općepoznate strahote koje je taj režim počinio vlastitom stanovništu i milijunima ljudi diljem Europe, i koje se ne daju ovdje opisati u nekoliko riječi. Oni smatraju da je Hitler bio od naroda izabrani veliki državnik i vojskovođa, da je u njegovo vrijeme Njemačka ponovo stekla autoritet i bila vojna i politička sila kao nikada. Navest će kako je Hitler izgradio autoceste, dao milijunima ljudi posao i kruh, omogućio radnicima jeftina odmarališta i putovanja, maknuo mladež s ceste, "riješio" problem kriminala i tzv. asocijalnih. Ne moram biti tvrdi desničar, ali opet mogu nekako makar shvatiti kako ti ljudi razmišljaju.

U Hrvatskoj neke desne skupine, sudeći po simbolici kojom se služe, očito nalaze simpatije prema NDH i ustašama. Vjerojatno ih ne zanima da ta država uopće nije bila nezavisna, već vrlo ovisna o Italiji i Njemačkoj koje su Paveliću omogućili izroniti iz čekanja u ilegali i preuzeti vlast. Ne zanima ih da su Pavelić i ustaše veliki dio hrvatske obale morali dati Italiji. Da u toj državi s tom famoznom granicom na Drini nisu nikad uspjeli uspostaviti funkcionirajuću državnu vlast. Da su u ratu poraženi od partizana. Da su se glavni akteri NDH sve četiri godine trajanja svoje vladavine skoro isključivo bavili sijanjem straha i terora prema stanovništvu, međusobnim intrigama i smicalicama, te vlastitim preživljavanjem. Da su sa slomom Njemačke nestali sa scene i nastavili se opet skrivati po svijetu. Ali kako god okrenem i razmišljam, ne mogu ni iz daleka naći nešto što bi se u vezi NDH moglo uzeti za pozitivno. Izgradnja nekoliko radničkih naselja, tzv. Pavelićevih naselja, ili KBC-a Zagreb, ili produženje zagrebačkog tramvaja od Maksimira do Dubrave ne stoji u nikakvom odnosu prema svim ustaškim strahotama. Uostalom, takvi projekti simpatizere NDH sigurno ne zanimaju. Pokušavam si čak zamisliti da sam desničar, ali ne mogu se ni tada zagrijati za ustaše, za skupinu koja je u svakom pogledu doživjela same poraze i bila “za dom potpuno nespremna”.