Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

Hrvatski sabor je jučer imao svoj dan otvorenih vrata, građani su mogli uz vodiča obići Sabor, doznati razne zanimljivosti o njemu i razgovarati sa zastupnicima . To je onaj Sabor koji nekad liči na tragikomičnu predstavu, onaj u kojem se naši zastupnici natječu tko će koga bolje uvrijediti, tko će kome bolje nešto “spustiti”, tko će kome izvući neki nezgodan detalj iz osobne ili političke prošlosti.  Ali i onaj Sabor koji jedan od najvažnijih državnih tijela, jedan od ključnih simbola demokratskog poretka, onaj u kojem 151 na slobodnim i za sve građane jednakim izborima izabrani zastupnik odlučuje o mnogim važnim stvarima koje se tiču svih nas. Kad smo tijekom obilaska sjeli u jednoj dvorani, jedan gospodin iz naše grupe postavio je pitanje kako je moguće da “... jedna zločinačka organizacija, koja ima podršku od svega sedamnaest posto građana, vlada Hrvatskom...”. Jasno, gospodin je mislio na HDZ. Ali posjet Saboru sigurno nije prava prilika za postavljanje takvog pitanja, a niti j

Sjećate li se izbornog slogana Hrvatske demokratske zajednice: “Zna se!” Možemo joj biti vjerni pristaša ili je organski ne podnositi, ali zaobići je ne možemo nikako. Zanimljiv joj je naziv – nije stranka nego zajednica. Ima logike, jer ona po svom načinu rada nije stranka u smislu razvijenih zapadnih demokracija, čiji bi glavni smisao bio društveni i politički rad za građane, već jedna vrsta zajednice za uzajamnu pomoć u nalaženju veza i dobivanju funkcija, beneficija i unosnih poslova. Kad je osnovana, uvjeti za pristup su joj bili su minimalni: U pravilu je bilo dovoljno smatrati se Hrvatom, biti za Hrvatsku i uvažavati lik i djelo Franje Tuđmana. Prošlost u većini slučajeva nije bila bitna. Nije bilo bitno tko je bio partizan, a tko ustaša, tko živi u Jugoslaviji, a tko u inozemstvu, tko je bio član Saveza komunista i radio u nekoj od državnih službi u Jugoslaviji, a tko je nastojao izbjegavati bilo kakav kontakt s jugoslavenskom državom i njenim, kako se to tada zvalo, društv

Možda niti demokracija nije najidealniji društveni i politički poredak, možda nema idealnog, i predaleko bi vodilo sada raspravljati o tome, ali je od svih postojećih uređenja ono koje građanima pruža najviše mogućnosti uzeti učešća u javnim događanjima, te barem donekle utjecati na svoj život, a i na šire okruženje. Dapače, demokracija živi od sudjelovanja građana, u suprotnom joj se pomalo gubi smisao. Većina ljudi je komotna, ne želi se aktivno uključiti, dok s druge strane pak od politike očekuje rješavanje svih problema i životnih pitanja. Ona manjina koja se aktivno bavi politikom, uglavnom, blago rečeno, ne udovoljava željama i očekivanjima građana. A građani i dalje imaju očekivanja (jer politika je tu da rješava ljudima životna pitanja i javne stvari), ili ih zapravo više nemaju, pa se isfrustrirani sve više okreću od politike, bilo s izrugivanjem po društvenim mrežama, bilo s gađenjem. Političari su svjesni da im takvi nezainteresirani građani ne predstavljaju ozbiljnu op