Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Gledam na televiziji ove luđačke gužve vozila prema moru. I razmišljam je li mi žao tih ljudi koji se gnjave u autima satima i satima u kolonama na preko 30 stupnjeva vani? S jedne strane - je. S druge strane i nije. Jer u današnje vrijeme interneta lako se mogu informirati što ih čeka. Ali žao mi je ove zemlje i neshvatljivo mi je na koji način velika većina ljudi razmišlja. U nekoj drugoj, naprednijoj zemlji bi i političari i građani odavno shvatili da, koliko god turizam donosio zaradu, tu nešto debelo ne valja. Ali ne, u Hrvatskoj se veselimo tim gužvama, brojimo vozila, očekujemo nekakve rekorde, novinari se vesele da mogu turistima postavljati ista glupa pitanja kao svakog ljeta, policija i HAK daju savjete kako treba poštivati ograničenja brzine i ne koristiti mobitele (pa zar to ne vrijedi uvijek?). Želimo sve više i više turista. Pita li se itko u ovoj zemlji koliko ekološko opterećenje predstavljaju te kolone vozila kojima rade motori i klime satima i satima?...

Mediji pišu kako Hrvatske autoceste napokon planiraju uvesti novi način naplate cestarine, trebao bi proraditi do kraja 2024. godine. Cestarina bi se, kao i sada, naplaćivala po prijeđenoj dionici, ali bi se ukinule naplatne kućice. Umjesto zaustavljanja na naplatnim postajama, iznad kolnika autocesta bili bi postavljeni uređaji koji bi skenirali ENC-ove u autima ili njihove registarske oznake. Istim sustavom se planiraju opremiti i autoceste kojim ne upravlja HAC (Zagreb-Macelj i Istarski ipsilon). Ne zvuči loše, i sigurno veliki napredak naspram sadašnjeg načina naplate koji ljeti stvara kilometarske kolone ispred naplatnih postaja. Ali u medijima često nailazimo na isto pitanje: Zašto se umjesto naplate po dionicama ne uvedu vinjete, kao klasične naljepnice, ili kao digitalne vinjete, ili obje? Zašto naši susjedi Slovenci, Austrijanci i Mađari imaju za osobne automobile vinjete, a mi ne? I zašto ne nailazimo na nikakav suvisli odgovor od strane HAC-a ili ministra prometa na to pit...

Za vrijeme Jugoslavije i početnih godina Hrvatske autoceste su nam bile jako prazne, što zbog malog broja vozila, što zbog naplate cestarine. Sjetim se kad sam se krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina vozio starim Golfovima od Zagreba prema Slavonskom Brodu ili Karlovcu. Na ulaznoj postaji dobio bih od radnika u kućici poveću bušenu karticu s mnogo rupica koju sam morao neoštećenu predati radniku u naplatnoj kućici na izlaznoj postaji. Imao sam uvijek peh: Po principu “oderi turiste i one koji žive vani”, jer oni imaju novaca, auti sa stranim registracijama plaćali su skuplje cestarine od “radnih ljudi i građana SFRJ”. Kasnije, u Hrvatskoj, su ukinuli tu diskriminaciju. Ne sjećam se više kada. Naviknut na njemačke autoceste, uvijek pune vozila, bilo mi je čudan doživljaj biti skoro sam na glavnim prometnica u državi, a usred radnog dana. Ona rijetka druga vozila bila su uglavnom kamioni i autobusi, ili auti sa stranim registracijama. Nakon malog izleta u prošlost, natrag u...

Hrvatski autoklub formalno je udruga za zastupanje interesa vozača i za pomoć, a zapravo paradržavna ustanova svoje vrste, s različitim javnim ovlastima koje djelomično sežu čak iz vremena Kraljevine SHS/Jugoslavije, možda i Austro-Ugarske, organizacija koja se u javnosti rijetko zalaže za interese vozača. Jer da se zalaže pokrenula bi, primjerice, pitanje preskupih cestarina, previsokih nameta na cijenu goriva, zalagala bi se za bolje održavanje prometnica. Na internetskim stranicama HAK-a, u rubrikama o informacijama o radovima, zastojima i drugim smetnjama u prometu, ponekad se kao lokacija događaja navodi samo kilometraža dotične ceste, bez preciznijeg opisa lokacije. Kako mogu kao vozač, na primjer, znati gdje se nalazi sedamdeset i treći kilometar neke autoceste? Tako sam jednog jutra zapao u gužvu na popularno zvanoj Zagrebačkoj obilaznici. Pogledao sam na HAK-ove web stranice i stravno našao informaciju o nesreći na dvadesetom kilometru u smjeru Bregane. Pomicao sam se me...