Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Granični prijelazi su mjesta na kojima se službenici mogu bez posebnog povoda igrati s putnicima do mile volje. Mogu glumiti autoritet, liječiti svoje frustracije na njima, pokazivati svoj “inteligentni” smisao za humor, zbunjivati ih svojim “visokopsihološkim” pitanjima, iskaljivati na njima svoju zavist ili netrpeljivost zato što netko ima dobar auto, strane tablice, putovnicu određene države ili određen izgled. Mogu narediti da svi putnici iziđu iz autobusa i postroje se vani, a prtljagu da stave na one limene stolove, kako bi im carinik mogao lakše kopati po odjeći i toaletnom priboru. Osim stajanja u višekilometarskim kolonama, padaju mi na pamet neki događaji s raznih graničnih prijelaza: Scena jedan, Bregana prije desetak godina, ulazak u Hrvatsku dok je na hrvatsko-slovenskoj granici postojala još i carinska kontrola. Vraćali smo se sa službenog puta iz Ljubljane. Došli pred kućicu s   policijom. Nije bilo policajca niti u njoj, a niti oko nje. Stali smo i čekali koji t...

Početkom devedesetih u Stuttgartu je otvoren Inozemni ured Republike Hrvatske. Konzulatom se očito nije mogao zvati, jer se Hrvatska nalazila u onoj fazi kad od većine država još nije bila međunarodno priznata. Doznao sam da se u Uredu može podnijeti zahtjev za hrvatsko državljanstvo i putovnicu. Pribavio sam sve potrebne dokumente, uputio se u Stuttgart, te predao zahtjev za državljanstvo, ujedno i za putovnicu. Nakon nekoliko tjedana potvrđeno mi je telefonski da je sve rješeno, te da mogu doći po putovnicu. U Uredu sam primio hrvatsku putovnicu. Na moj upit, jesam li sada ujedno i hrvatski državljanin, odgovoreno mi potvrdno. Putovnice su se ispostavljale (ispisivale) u samom Uredu, ali je u njima pisalo da ih je izdala Policijska uprava zagrebačka. Sve se činilo dobro, dok se nisam pri sljedećem posjetu Hrvatskoj u policijskoj postaji, u kojoj sam imao prijavljeno prebivalište, zanimao kako dobiti hrvatsku osobnu iskaznicu. Na šalteru sam pokazao putovnicu. Službenica ju je ...