Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Subotnje popodne u jednom zagrebačkom trgovačkom centru. Svi stolovi velikog kafića na ulazu u centar popunjeni su gostima svih generacija. Pored stolova parkirana i dječja kolica, ispod nekih od stolova leže psi. Na stolovima čaše, boce, šalice, pepeljare i kutije od cigareta. Ispijaju se kave, pivo i razni drugi napici. Neki gosti vode vrlo ozbiljne razgovore o vrlo važnim temama. Ili barem tako djeluju. A možda pričaju samo beznačajne stvari. Drugi gosti, uglavnom muškarci to rade, vise poluležeći i nezainteresirano u svojim stolicama, ubuljeni u svoje mobitele, ubijajući dosadu čitanjem nekih vjerojatno besmislenih sadržaja. Cijeli scenarij prikazuje omiljenu aktivnost Hrvata – sjediti u kafićima. I dok Hrvatice i Hrvati s obaveznim sunčanim naočalama na glavi ili na očima, uživaju u kavanskom izlasku, između stolova balansiraju s punim tacnama napitaka konobari, za naše pojmove sitnije građe, sudeći po izgledu porijeklom iz Azije. Nazivamo ih Nepalcima, iako možda oni nisu svi N...

Jednog zimskog jutra u Zagrebu na Glavnom kolodvoru, malo prije devet sati, na trećem peronu, petom kolosijeku (podatak o broju kolosijeka je zapravo dovoljan, a broj perona je bespotreban, ali HŽ to tako označava) stajao je vlak i čekao polazak za Veliku Goricu – Sisak – Sisak Caprag – Sunju - Volinju. Dok sam hodajući do vlaka prolazio kroz prilično praznu kolodvorsku zgradu, bilo je lako uočiti grupu onih ljudi, koje smo počeli zvati Nepalcima, kako šetaju po kolodvoru u gumenim natikačama (u zimsko doba) i s plastičnim vrećicama u rukama. Iako ne možemo biti sigurni jesu li porijeklom baš iz Nepala, čim su sitne građe i izgledaju kao Azijati, općenito ih smatramo Nepalcima. Dakle, malo prije devet sati, i Nepalci u natikačama i s plastičnim vrećicama sjedili su, ili bolje rečeno napola ležali razvaljeno, raširenih nogu preko pola prolaza, također u vlaku. Malo tipkali po mobitelima (svi imaju mobitele), pa malo gledali nezainteresirano kroz prozore, pa malo razgovarali nešto na...