Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se broj putničkih vlakova s godinama sve više smanjuje, a trajanje putovanja, umjesto da se u skladu s općenitim tehničkim napretkom skraćuje, zbog neodržavanja pruga često povećava. Stanje željezničke infrastrukture i nekih vozila doseže ponekad već i za sigurnost opasne razmjere. Iznimku prestavlja donekle šire područje oko Zagreba na kojem se broj vlakova povećava i trajanja putovanja uglavnom ne povećavaju, ponegdje čak i skraćuju. Osim na području oko Zagreba, građani željeznicu u pravilu biraju kao prijevoz iz nužde, što zbog predugih trajanja putovanja, što zbog često neprikladnih voznih redova, neprilagođenih dnevnim potrebama građana. A posebno neprikladnih za vikendska putovanja ili izlete. U zapadnim zemljama je moguće i normalno da jedna obitelj sjedne u nedjelju ujutro na vlak, odveze se preko dana na izlet u 200 km udaljeni drugi grad, te predvečer vrati kući. U Hrvatskoj nije moguće. Trend je dakle potpuno nespojiv s ekologijom i održivim razvojem modernog ...

Jedna od pojava, koje me oduvijek u Hrvatskoj fasciniraju, su ti mnogobrojni kafići, birtije i slični objekti koji su se devedesetih godina počeli eksponencijalno množiti na svakom metru. Pitao sam se mnogo puta kako je moguće da u skoro svakoj većoj zgradi, u skoro svakoj ulici, u svakom malom naselju ili selu s jedva dvadesetak kuća postoji kafić. U naseljima s velikim stambenim zgradama, na autobusnim kolodvorima, tržnicama ili u trgovačim centrima često bude po nekoliko kafića, ponekad čak u nizu, jedan do drugog. Postoje oni skupo uređeni kafići s interijerom od kože i mesinga, s udobnim kaučevima i foteljama za „chillanje”,  oni u kojim se piće skupo plaća. U njih se „izlazi”, u njima se ljudi nalaze na spojeve i žele provesti ugodno vrijeme u društvu i ambijentu. Neki od tih lokala su razvikani i na posebnim lokacijama. Tamo se ljudi ciljano sastaju kako bi bili viđeni, jer su poznati. Ili kako bi si priuštili tu neku posebnu atmosferu ili malo nekog glamura. Subotnja ...

Jednog zimskog jutra u Zagrebu na Glavnom kolodvoru, malo prije devet sati, na trećem peronu, petom kolosijeku (podatak o broju kolosijeka je zapravo dovoljan, a broj perona je bespotreban, ali HŽ to tako označava) stajao je vlak i čekao polazak za Veliku Goricu – Sisak – Sisak Caprag – Sunju - Volinju. Dok sam hodajući do vlaka prolazio kroz prilično praznu kolodvorsku zgradu, bilo je lako uočiti grupu onih ljudi, koje smo počeli zvati Nepalcima, kako šetaju po kolodvoru u gumenim natikačama (u zimsko doba) i s plastičnim vrećicama u rukama. Iako ne možemo biti sigurni jesu li porijeklom baš iz Nepala, čim su sitne građe i izgledaju kao Azijati, općenito ih smatramo Nepalcima. Dakle, malo prije devet sati, i Nepalci u natikačama i s plastičnim vrećicama sjedili su, ili bolje rečeno napola ležali razvaljeno, raširenih nogu preko pola prolaza, također u vlaku. Malo tipkali po mobitelima (svi imaju mobitele), pa malo gledali nezainteresirano kroz prozore, pa malo razgovarali nešto na...

Čekali smo vlak na peronu. Kasnio je već pet minuta, ali nitko preko razglasa nije javljao kašnjenje, iako je to inače više-manje uobičajeno. Želeći doznati kad se očekuje vlak, pokucao sam na vrata prometnog ureda kolodvora, otvorio vrata i pozdravio. Unutra, u toj prostoriji koja čovjeka po inventaru vraća za desetljeća unatrag u doba socijalizma, u kojoj za upotpunjavanje dojma samo nedostaje slika druga Tita na zidu, sjedila su dva željezničara u plavim uniformama, po modnom dizajnu poprilično sličnim onima iz vremena Jugoslavenskih željeznica. Svaki zavaljen u svoju stolicu, svaki udubljen u svoj mobitel, i svaki s nogama dignutim na stol. U cipelama. Na moje pitanje koliko kasni vlak, jedan od njih je kratko odgovorio: “Oko petnaest minuta”, pritom ne dižući pogled s mobitela, ne skidajući noge sa stola. Onaj drugi uopće nije reagirao na mene. Na moju primjedbu da vani na peronu stoje ljudi koji čekaju taj vlak, te da bi mogli obavijestiti putnike o kašnjenju, nitko od njih s...

Jutro u Zagrebu, Glavni kolodvor, malo prije devet sati. Na trećem peronu, petom kolosijeku, elektromotorni vlak, jedan od onih Končarevih garnitura koje su u središnjoj Hrvatskoj već godinama svakodnevna pojava, jedan od rijetkih vrijednih i inteligentnih hrvatskih proizvoda, čeka polazak za Veliku Goricu – Sisak – Sisak Caprag – Sunju – Volinju (tako ga najavljuje razglas). Volinja je malo mjesto, i bilo bi posve nepoznato. Ali kako se nalazi na hrvatsko-bosanskoj granici, kako je zadnji kolodvor s hrvatske strane, mjesto je pod nesretnim okolnostima postalo malo poznatije. Jer u Volinji sada već nekoliko godina završavaju vlakovi putničkog prometa Hrvatskih željeznica. Volinja se u voznim redovima spominje kao krajnje odredište. Nakon Volinje pruga prelazi rijeku Unu, i s druge se strane Une nalazi sljedeća stanica Dobrljin. Pruga nastavlja dalje prema Bosanskom Novom (danas Novom Gradu), a u Bosanskom Novom ona se grana prema Dalmaciji i prema unutrašnosti Bosne. Tamo s druge s...