Na Drini ćuprija
Dok idemo u školu već od malih nogu moramo čitati lektiru, u višim razredima i po desetak knjiga u školskoj godini. Onako kao dodatnu i dugotrajnu aktivnost, uz nastavu i domaću zadaću. Većinom to budu knjige čije radnje nas u toj dobi uglavnom ne zanimaju, radnje u vremenu i okolnostima koje si niti ne možemo dobro zamisliti. Bilo bi zanimljivo čuti razmišljanja književnika, koga li su si zamislili kao publiku svojih dijela. Jer, ako čitamo Šenou, Dostojevskog, Krležu ili Dnevnik Anne Frank, koliko si sa petnaest ili šesnaest godina stvarno možemo zamisliti prilike u srednjovjekovnom Zagrebu ili carskoj Rusiji, strahote Prvog svjetskog rata u Austro-Ugarskoj ili patnje Židova za vrijeme nacizma (osim ako nas ta vremena slučajno stvarno zanimaju)? Koliko onda možemo stvarno dokučiti dubinu radnje i likove tih djela? Većina teksta nam tih školskih godina uđe nekako u mozak, kratko ostane u glavi zbog ocjene, ali zatim ishlapi. Većina ljudi nakon tih godina prisilnog čitanja lektire ...