Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Subotnje popodne u jednom zagrebačkom trgovačkom centru. Svi stolovi velikog kafića na ulazu u centar popunjeni su gostima svih generacija. Pored stolova parkirana i dječja kolica, ispod nekih od stolova leže psi. Na stolovima čaše, boce, šalice, pepeljare i kutije od cigareta. Ispijaju se kave, pivo i razni drugi napici. Neki gosti vode vrlo ozbiljne razgovore o vrlo važnim temama. Ili barem tako djeluju. A možda pričaju samo beznačajne stvari. Drugi gosti, uglavnom muškarci to rade, vise poluležeći i nezainteresirano u svojim stolicama, ubuljeni u svoje mobitele, ubijajući dosadu čitanjem nekih vjerojatno besmislenih sadržaja. Cijeli scenarij prikazuje omiljenu aktivnost Hrvata – sjediti u kafićima. I dok Hrvatice i Hrvati s obaveznim sunčanim naočalama na glavi ili na očima, uživaju u kavanskom izlasku, između stolova balansiraju s punim tacnama napitaka konobari, za naše pojmove sitnije građe, sudeći po izgledu porijeklom iz Azije. Nazivamo ih Nepalcima, iako možda oni nisu svi N...

Ovih dana se opet uspoređuju cijene u Hrvatskoj i susjednim zemljama i zaključuje kako je u Hrvatskoj sve jako skupo. U prošloj godini su cijene svega i svačega u mnogim zemljama ionako osjetno porasle, navodno zbog rata u Ukrajini. A uvođenje eura neki u Hrvatskoj pokušavaju iskoristi za dodatno povećanje cijena. Ali zašto su u Hrvatskoj mnogi artikli stvarno skupi, ili skuplji nego u susjednim zemljama, ili zašto su skupi makar za prosječni hrvatski džep? Zapravo dobrim dijelom se to svodi na nerazvijenu hrvatsku privredu kao posljedicu mentalnog sklopa većine Hrvata, bilo političara, bilo običnih građana. U Hrvatskoj, kao i u cijeloj ovoj ex-YU regiji, nezanemariv broj ljudi nastoji što jednostavnije, bez mnogo truda i ulaganja u samog sebe ili svoje poslovanje, što brže doći do što više novaca. Ujedno pokušati izigrati državu, nasamariti kupca ili poslovnog partnera, a kao zaposlenik raditi što manje, po mogućnosti ne imati šefa iznad sebe, upasti u neku državnu ili javnu služb...