Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Ako jedete u prosječnim restoranima ili gostionicama s domaćom kuhinjom u Sloveniji ili Austriji, u skoro svakom od tih ugostiteljskih objekata ponuda jela više ili manje stvarno odgovara tom podneblju, a ujedno je ipak ponešto različita od objekta do objekta. Skoro svaki ugostitelj nastoji unijeti neku svoju notu u jelovnik, neku svoju kreaciju, a ne raditi jednostavno copy-paste nekog drugog restorana. Pri tome ne mislim na visokoskupe restorane u koje obični građanin rijetko zalazi, mislim na sasvim prosječna mjesta za prosječne građane. U Hrvatskoj, u kojoj ugostiteljstvo zajedno s turizmom ima tako visoko društveno značenje, u mnogim ugostiteljskim objektima ponuda se svodi uglavnom na pizze, ćevape i slične roštiljske pripravke, i petkom lignje, a prilozi i dodaci su pomfri, ajvar, luk i somuni (lepinje). Oni ugostitelji koji žele svojim gostima ponuditi  "suvremenu hrvatsku kuhinju na još jačem nivou", imat će u ponudi odojak i janjetinu s ražnja. Ali nemaju svi vani...

U Hrvatskoj cijela je država, cijelo društvo prožeto pričom da turizam je i da treba biti glavna grana gospodarstva. To je kao neka dogma koja se ne dovodi u pitanje. Tako se cijele godine govori o tome u politici i u medijima, iako se taj turizam događa uglavnom u svega neka dva, tri ljetna mjeseca i onih malo dana oko Uskrsa, Božića i Nove godine, i to najvećim dijelom uz morsku obalu, na nekim otocima, u Istri, na Plitvičkim jezerima, ponešto u Zagrebu. Ako ste vlasnik birtije ili iznajmljivač kreveta, u hrvatskom društvu uživate veći ugled, nego da ste nastavnik, ekonomist, znanstvenik ili nekakav intelektualac. Jer ipak se bavite strateškom djelatnošću. Broje se gosti, noćenja, cestarina, izvanpansionska potrošnja, brodice u marinama, a novinari postavljaju glupa pitanja turistima, koji čekaju satima na vrućini u kolonama s upaljenim motorima na naplatnim kućicama autocesta (ekološka strava), jer sadašnji način naplate nije u stanju progutati veću količinu vozila. Snimaju se t...

Kad čovjek živi desetljećima u jednoj zemlji, u kojoj se proizvode lokomotive, auti, strojevi, razni električni aparati i masa drugih artikala široke potrošnje, u kojoj se sve to i izvozi po cijelom svijetu, i kad se sve to jednostavno događa bez da se u medijima svaki put spominje proizvodnja serije motora ili izvoz nekog postrojenja, te kad čovjek živi godinama u jednoj zemlji, u kojoj i u ruralnim sredinama, osim livada i pšenice, postoje pogoni sa i do stotinjak zaposlenika, jezične škole, knjigovodstveni servisi ili fizioterapeuti, sve skupa mu je to sasvim normalno i ne razmišlja o tome previše. A kad u Hrvatskoj netko proizvodi pršut, jabuke, neki suvenir ili kakav sličan jednostavni proizvod, već ima dobre šanse biti prikazan u nekom županijskom listu ili na internetskom portalu. A netko tko ima firmu s dvadesetak radnika i nekoliko suvremenih strojeva, doseže za hrvatske pojmove takve gospodarske uspjehe da lako može biti tema barem petminutne “priče” nekog TV dnevnika. Os...