Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Ako jedete u prosječnim restoranima ili gostionicama s domaćom kuhinjom u Sloveniji ili Austriji, u skoro svakom od tih ugostiteljskih objekata ponuda jela više ili manje stvarno odgovara tom podneblju, a ujedno je ipak ponešto različita od objekta do objekta. Skoro svaki ugostitelj nastoji unijeti neku svoju notu u jelovnik, neku svoju kreaciju, a ne raditi jednostavno copy-paste nekog drugog restorana. Pri tome ne mislim na visokoskupe restorane u koje obični građanin rijetko zalazi, mislim na sasvim prosječna mjesta za prosječne građane. U Hrvatskoj, u kojoj ugostiteljstvo zajedno s turizmom ima tako visoko društveno značenje, u mnogim ugostiteljskim objektima ponuda se svodi uglavnom na pizze, ćevape i slične roštiljske pripravke, i petkom lignje, a prilozi i dodaci su pomfri, ajvar, luk i somuni (lepinje). Oni ugostitelji koji žele svojim gostima ponuditi  "suvremenu hrvatsku kuhinju na još jačem nivou", imat će u ponudi odojak i janjetinu s ražnja. Ali nemaju svi vani...

Na web stranici jednog seoskog turizma piše kako je „ ...dobra hrana baza svakog dobrog izleta...“. Ovdje se zapravo radi o jednom restoranu smještenom na selu koji pokušava glumiti nekakav autohtoni etno stil, posjeduje vanjsku terasu, kamin, dječje igralište i nekoliko domaćih životinja, dakle guski, patki, kokoši i zečeva zatvorenih iza ograde. Zanimljivo možda gradskoj djeci. Kako se jedan ugostiteljski objekt može nazvati seoskim turizmom? Nije to jedini restoran na selu koji sebe naziva seoskim turizmom. Ali imaju li vlasnici takvih restorana s vanjskim roštiljem, kokošima i ljuljačkama previsoko mišljenje o sebi, ili ne razumiju značenje riječi „turizam“? Vjerujem da je u pitanju kombinacija obaju razloga. Riječ „turizam“ označava određene pojave kretanja i putovanja ljudi, te jednu gospodarsku djelatnost, ali nikako jedan ugostiteljski ili hotelijerski objekt. Po onoj frazi o dobroj hrani kao bazi svakog dobrog izleta, ispada da je osnovna aktivnost nekog izleta odvesti se ...