Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Kad promatramo zadnjih stotinu i više godina, mi, naši roditelji, bake i djedovi, prabake i pradjedovi, pravi smo jezični genijalci, s obzirom koliko smo različitih jezika u tom razdoblju govorili, a i danas aktivno govorimo, barem ako je vjerovati političarima, jezikoslovcima i raznim drugim ljudima koji su se bavili jezicima. Za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, prema tadašnjim ustavima službeni jezik za cijelu državu imao je neobičan trodijelni naziv: srpsko-hrvatsko-slovenački. U NDH vrijedila je Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu. Obavezan je bio korijenski pravopis kakav se koristio u devetnaestom stoljeću. Konkretna pojašnjenja, kako je pisanje u hrvatskom duhu trebalo izgledati, bila su dana u Provedbenoj naredbi o zakonskoj odredbi koja je sličila kratkom pravopisnom priručniku s primjerima. A nepoštivanje pravopisnih pravila bilo je kažnjivo. U Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. n...

Kažu da je u desetljećima Jugoslavije hrvatski jezik bio pod utjecajem srpskog jezika. Po nekima čak i jako. Čitao sam negdje na internetu da je hrvatski jezik “rashrvaćen” (pazi koji izraz)! U hrvatski jezik je s vremenom ušla i masa germanizama i mađarizama, ali to nikome ne smeta previše. “Velikim” Hrvatima je problem ta bliskost sa srpskim jezikom. Međutim, ne treba biti jezikoslovac da bi se primjetila velika sličnost tih dvaju jezika, i to do te mjere da ponekad možemo čitati ili slušati čak po nekoliko rečenica teksta, bez da možemo odrediti radi li se o hrvatskom ili srpskom jeziku. Ta sličnost i bliskost jednostavno postoje bez obzira na “rashrvaćenje” za vrijeme Jugoslavije. To se nikako ne uklapa u hrvatsku državu, u želju za hrvatskim identitetom, a naročito ne u mentalni sklop onih “velikih” Hrvata. A kako bi se stvorio hrvatski jezik što različitiji od srpskog, “veliki” Hrvati i jezikoslovci izvlače riječi iz davnih davnina i ubacuju ih u suvremeni jezik, kreiraju nove ...