Robert Lehpaner
Živjeti u Hrvatskoj

Čitam na Facebooku članak lokalnih novina jednog manjeg grada o tome kako je netko razvalio drvena sjedišta klupâ na šetnici i potom ih zapalio. Novinarka ili novinar pita se: Zašto? Da, zašto netko čini tako nešto? Zašto netko uništava sprave na dječjim igralištima, zašto netko trga prometne znakove ili ih zaokreće na krivu stranu, zašto netko izvrće ili razbija žardinjere s cvijećem na nogostupima, zašto netko trga klupe na autobusnim stanicama, zašto netko trga osmrtnice i obavijesti o biračkim mjestima s oglasnih ploča, zašto netko baca svoj otpad po šumama i livadama, zašto netko vozi autom po nogostupu po travnjacima, zašto netko kvadom uništava šumske puteve, zašto netko u vožnji baca čikove i otpatke iz auta, zašto netko vozi kao divljak kroz naselje ne poštujući nikakve prometne propise, zašto netko uništava WC školjku u vlaku...? Svakog dana vidimo barem neke od tih pojava i možemo nastaviti nabrajanje do mile volje. Ali zašto to ljudi rade? Većina ljudi nosi u sebi m...

Put Hrvatske u europske integracije kao da ima za pojedine etape unaprijed isprogramiran takt od po deset godina. Ovo je naravno ironično rečeno, ali evo: Godine 2003. Hrvatska je podnijela zahtjev za članstvom u Europskoj uniji, a primljena je deset godina kasnije, godine 2013., a još dodatnih deset godina je trebalo proći da postane 2023. dio Schengenskog prostora. I svaki put je to za Hrvatsku bilo jedno dugogodišnje natezanje puno problema i neizvjesnosti. Mnoge druge države srednje Europe su u znatno kraćim razdobljima postizale te ciljeve. Slovenija, Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Estonija, Latvija i Litva su jednako kao i Hrvatska oko 1990. napustile socijalizam, ali su u Europsku uniju primljene već 2004., a u Schengenski prostor ušle zatim već 2007. One su, zajedno sa “starim” članicama Europske unije, ta tzv. Europa. Same se smatraju Europom, drugi ih također smatraju Europom, njima vjerujemo, one slove kao sređene. Onda postoje još one države kandidati i potencijaln...

Kad se netko, tko živi ili je dugo živio u zapadnoj Europi, kreće po Hrvatskoj i promatra okolinu, primjetit će razne prizore koji će ga više podsjećati na kadrove iz dokumentarnih filmova o istočnoj Europi ili Balkanu, nego na jednu urednu europsku zemlju u kojoj ljudi drže do svoje životne sredine. Kad netko iz zapadne Europe ne provede odmor u nekom hotelskom kompleksu s all-inclusive ponudom, kao u nekom getu, već se odluči upoznati Hrvatsku na vlastitu ruku i izvan turističkih destinacija, primjetit će nebrigu i zapuštenost sredine u kojoj ljudi žive i infrastrukture koju su ljudi izgradili. Primjetit će kako dvorišta obiteljskih kuća, naročito u ruralnim područjima, često nisu popločana i općenito nisu koliko-toliko uređena, već da znaju biti neuredna, naročito ako se domaćinstvo bavi poljoprivredom, te da je tlo u tim dvorištima često zemlja i šljunak, i koje se po mokrom vremenu pretvori u blato. Nailazit će na neožbukane ili poluožbukane kuće, kuće s raznim pregradnjama ...

Otkako je Ukrajina izložena ruskoj agresiji, njen predsjednik Zelenski skoro pa svakodnevno traži hitni prijem svoje zemlje u Europsku uniju. A Europska unija ne zna kako se nositi s tom željom. Brzi ulazak u Uniju nije predviđen. Predsjednica Europske komisije je još prije nekoliko tjedana govorila kao je to jedan proces kojeg svaka država, koja dobije status kandidata, mora proći. Zadnjih dana pak spomijnje neki ubrzani ulazak u Uniju. Jedna država, ne samo da treba ispuniti popriličan broj uvjeta razrađen po poglavljina i ispregovarati bezbroj detalja, kako bi konačno postala članica, već i za samo stjecanje statusa kandidata treba imati osnovne okvire. Već u startu treba, po stabilnosti svog političkog sustava i javnih institucija, po stupnju demokratskih standarda, građanskih i ljudskih sloboda, općenito načinu na koji njeno društvo funkcionira, pokazati da posjeduje one minimalne uvjete, kako bi uopće imalo smisla razgovarati o članstvu. Jer Europska unija već odavno nije sam...