Stranačka salata

Otkad Hrvatska postoji, HDZ je drži čvrsto u rukama. Do sada je na državnoj razini vladao samostalno ili u koalicijama cijelo vrijeme postojanja ove države, osim u dva mandata. Na lokalnim i županijskim izborima uspjesi mu doduše variraju, u nekim sredinama tradicionalno debelo pobjeđuje, u nekim ne. HDZ daje pečat ovoj zemlji i ima svoje krakove u svim segmentima društva. Sve u svemu, od osamostaljenja Hrvatske pa sve do danas, najjača su samostalna stranka, uvijek atraktivna i potencijalnim koalicijskim partnerima raznih političkih smjerova (jer svi vole pobjednike).

A ostale stranke? Kao tradicionalne i općepoznate padaju mi na pamet SDP i HSS. A pored njih jedan šareni spektar raznoraznih stranaka, strančica i platformi: Platforma Možemo, Socijaldemokrati kao derivat SDP-a, ljevičarke stranke Nova ljevica i Radnička fronta, liberalne stranke Glas i HNS, stranka Milan Bandić 365, konzervativni Most, desni Domovinski pokret, stranka Fokus, čak četiri HSP-a i još tri dodatna HSS-a (tako kaže službeni registar stranaka), HSU (umirovljenici). I to sigurno nisu sve stranke. I ne smijemo zaboraviti još razne regionalne stranke, uvijek iznova zanimljive šarolike koalicije različitih stranaka i strančica, kao i bezbroj nezavisnih lista koje se pojave na svakim lokalnim izborima.  

Tu su one razne političke grupacije koje nastanu u nekom trenutku, nastanu u nekim specifičnim okolnostima, možda budu neko vrijeme zanimljive nekom krugu birača, možda dobiju neko svoje kraće razdoblje na političkoj sceni, a onda često puta opet potonu u zaborav ili se sasvim ugase. Prosječnom građaninu ponekad uopće nije jasno tko je tko i kojeg političkog usmjerenja i programa. U svakom slučaju sigurno nemamo toliko do te mjere različitih političkih smjerova i vizija da bi to opravdalo toliki broj stranaka. Tu se radi o nečemu sasvim drugom:

To nepregledno mnoštvo većinom beznačajnih i besadržajnih stranaka je uglavnom posljedica niske razine ozbiljnosti i komunikacije u hrvatskom društvu općenito, pa tako i u politici. Kad u strankama dođe do unutarnjih neslaganja i različitih gledišta, stranke se ne znaju nositi s time na odgovoran i zreo demokratski način, tolerirati različite osobnosti, viđenja i struje, a pritom uvažavati stranačka pravila i hijerarhiju. Kod unutrastranačkih sukoba se često uopće ne radi o ozbiljnim programskim razmimoilaženjima, već o osobnim netrpeljivostima i borbama za funkcije. Stoga su Hrvatskoj uobičajene pojave da dio članova biva izbačen iz stranaka ili dobrovoljno napušta stranke i osniva nove stranke.

Nije HDZ homogena skupina ljudi; među običnim članovima i političarima nalaze se, kako europski-konzervativno orijentirani obrazovani ljudi, tako i plitki balkanski primitivci. Pa u čemu je uspjeh HDZ-a? Sa svojim konzervativnim usmjerenjem i ciljanjem na nacionalne osjećaje, tradicionalne vrijednosti i vjeru, imaju u Hrvatskoj već stanovite prednosti pred drugim političkim opcijama. Ali to ne bi bilo dovoljno: Tajna HDZ-a je očito i u tome da, unatoč unutarstranačkim napetostima, osobnim netrpeljivostima, pa i vrlo ozbiljnim aferema, stranka opstaje. Ona je prepoznatljiva konstanta. Ne dopušta se raspadanje i cijepanje stranke. Tajna je očito u tome da su u HDZ-u stranka i politički ciljevi iznad osobnih animoziteta i unutarnjih problema.