Za šta sam se ja borio?

Zagreb, Žitnjak: Izišao sam iz Bauhausa, došao do auta, otvorio sva vrata kako bih rashladio auto. Do mene je stajao parkiran veliki bijeli kombi virovitičke registracije, barem dvadestak godina star i već vidno istrošen. Dok sam se skrivao od sunca u hladovini koju je kombi pružao svojom veličinom, stigli su muškarac i žena srednjih godina s punim kolicima iz Bauhausa: Razne lampe, kablovi, drvene police, neki električni aparat, velika kanta boje. I oni su otvorili sva vrata na kombiju da ga prozrače, pa smo tako svi troje stajali kraj svojih autâ.

Virovitica, pomislio sam, u jednom smjeru putovanje do Zagreba od preko dva sata, odnosno po otprilike 150 kilometara u svakom smjeru. Plus cestarina, ako koriste autocestu. I to cestarina za kombije. I sve to na temperaturi od vani 30 stupnjeva, a u kombiju vjerojatno blizu 40. Ljudi će potrošiti barem pola dana na kupovinu u Zagrebu. A nisu mi djelovali kao da su došli razgledati Zagreb i piti kavu na Trgu, pa usput svratiti u Bauhaus. Pa zar im se to isplati?

Kopkala me znatiželja, pa sam ih pitao: “Vama se isplati doći iz Virovitice u Zagreb u kupovinu?”

Muškarac je zakolutao očima: “Da... da... isplati se... nažalost.”

I žena je potvrdila: “Da... da...”

Moje pitanje mu je očito bilo okidač koji mu je trebao da se "istrese", jer je uslijedo jedan poduži monolog, otprilike ovako:

“Tamo kod nas nema izbora, nema ničega... I sve je skupo... Zato se nažalost isplati putovati u Zagreb...”

Žena je u međuvremenu jela sendvič i s punim ustima opet potvrdila njegovo mišljenje: “Da... da...”

“Sve je kod nas centralizirano, sve je u Zagrebu... Bio sam u ratu, bio sam branitelj... Borili smo se protiv centralizacije... Borili smo se protiv Beograda... Sad imamo centralizaciju u Zagrebu... Za šta sam se ja borio?”

Žena, i dalje s punim ustima: “Da... da...”

“Ko jebe Slavoniju... Sve su uništili, sve su pokrali... Ne sjedim po birtijama, radim, ali sve su uništili...”

Žena opet: “Da... da...”

“Vi u Zagrebu imate sve, a kod nas nema ništa... Vama je Zagreb Hrvatska... Vi ne vidite ništa dalje od Zagreba... Za šta sam se ja borio?”

Pokušao sam mu dati do znanja da razumijem od čemu govori: “Da, istina, mnogi u Zagrebu i okolici vide samo Zagreb. Ne gledaju dalje od Zagreba. A samo sat vremena udaljenosti autom od Zagreba kao da ste u drugom svijetu. Svjestan sam toga. Zemlja se ne razvija ravnomjerno.”

“Ne razvija se... Puno toga vi u Zagrebu ne vidite... Za šta sam se ja borio?”

Žena je u međuvremenu pojela sendvič, kombi se koliko-toliko rashladio.

On: “Moramo sada... Doviđenja, bok.”

Žena: “Prijatno, doviđenja.”

Ja: “Doviđenja.”