Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

Na Hrvatskom radiju postoji emisija pod nazivom Duhovna misao, svakodnevna kratka emisija od po nekoliko minuta trajanja, u kojoj različiti intelektualni gosti, najčešće predstavnici različitih vjerskih zajednica, propovjednici ili pisci, iznose svoja razmišljanja o raznim aktualnim ili općenito životnim temama. Oni nastoje slušatelje potaknuti na razmišljanje, odnosno sučeljavanje s nekom temom. U jučerašnjoj emisiji na Dan državnosti, gost je prvo pričao kako vjernici vjeruju da osim zemaljske domovine imaju i nebesku vječnu domovinu. Citirao je iz Biblije razne psalme i apostola Pavla, čime bi potkrijepio kako su za kršćane zemaljske vrijednosti prolazne i kako se kršćani ne bi trebali zalijepiti za ovozemaljski život. Za Isusa je prvo spomenuo da je relativizirao ovozemaljske vrijednosti u odnosu na Kraljevstvo Božje. Da bi zatim rekao da Isus pak nije relativizirao ovozemaljske vrijednosti, kao što su spol, obitelj, nacija i domovina. Jer da se po tim zemaljskim vrijednostim...

Kupio sam si novu perilicu rublja. Ovaj put Končar. Končar sam inače izbjegavao. Sve do sada sam ga vezao za Jugoslaviju i socijalizam, državu i vrijeme kad se u Hrvatskoj doduše proizvodilo daleko više tehničkih naprava nego danas, ali po tehnici i dizajnu često ne u koraku s vremenom i modom, te upitne kvalitete. Ljudi su u Jugoslaviji ipak radije imali Grundigov televizor od RIZ-ovog, Boschevu bušilicu radije od Iskrine. Čuo sam od više ljudi, koji stvarno često peru rublje, da su im se Končareve perilice pokazale kao pouzdane. Moram priznati, perilica po dizajnu ne odudara po ničemu od ostalih današnjih. Cijena prihvatljiva, tehničke karakteristike vrlo dobre. Osim toga, pomislio sam, Končar ne proizvodi kućanske aparate od tek jučer i ipak ima stanovito iskustvo na tom području. A ako i ima manje osjetljive tehnike u njoj, možda je to uistinu čini pouzdanijom. Uostalnom, kažu treba podupirati domaću proizvodnju, hrvatske proizvode, i te priče... Raspakiravši perilicu kod kuće ...

Slušam na radiju i čitam po netu da je Split povodom predstojeće turističke sezone uveo kazne za razne prekršaje, potaknut dojavama i zgražavanjem građana zbog ispada jednog dijela turista. Na primjer, kažnjavat će se konzumiranje alkohola na određenim javnim površinama, vršenje nužde i povraćanje na javnim površinama, spavanje u parkovima, na travnjacima, trgovima i na drugim javnim površinama, penjanje po spomenicima, kupanje u fontanama, i tako dalje. A uz policiju, grad će angažirati i zaštitare koji će paziti na ponašanje. Naravno da su takva ponašanja neprihvatljiva, bilo da se radi o domaćem stanovništu, bilo o turistima. Ali da se takvi izgredi događaju, nije nikakvo čudo. Zamislimo si samo kolika masa ljudi dođe, boravi ili prođe kroz Split, ili bilo koje veće mjesto na moru, u ljetnim mjesecima. Jer Hrvatska kao turističko odredište nije za usporediti s odlaskom na koncert komorne glazbe, odlaskom u muzej ili galeriju, nije za usporediti s mjestom na koje dolaze većinom fin...

Za vrijeme Jugoslavije i početnih godina Hrvatske autoceste su nam bile jako prazne, što zbog malog broja vozila, što zbog naplate cestarine. Sjetim se kad sam se krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina vozio starim Golfovima od Zagreba prema Slavonskom Brodu ili Karlovcu. Na ulaznoj postaji dobio bih od radnika u kućici poveću bušenu karticu s mnogo rupica koju sam morao neoštećenu predati radniku u naplatnoj kućici na izlaznoj postaji. Imao sam uvijek peh: Po principu “oderi turiste i one koji žive vani”, jer oni imaju novaca, auti sa stranim registracijama plaćali su skuplje cestarine od “radnih ljudi i građana SFRJ”. Kasnije, u Hrvatskoj, su ukinuli tu diskriminaciju. Ne sjećam se više kada. Naviknut na njemačke autoceste, uvijek pune vozila, bilo mi je čudan doživljaj biti skoro sam na glavnim prometnica u državi, a usred radnog dana. Ona rijetka druga vozila bila su uglavnom kamioni i autobusi, ili auti sa stranim registracijama. Nakon malog izleta u prošlost, natrag u...

Prije nekoliko dana jedan učenik u Beogradu poubijao je u školi nekoliko drugih učenika, te još nekoliko njih ranio. I odmah se u javnosti otvorila tema o problemu vršnjačkog nasilja, ovog puta sa izrazito strašnim posljedicama, zatim o ulozi škole i nastavnika, o ulozi policije, političara i ne znam koga svega. Ne sviđa mi se pojam vršnjačkog nasilja, jer si i odrasli ljudi mogu biti vršnjaci, pa ću to radije nazvati nasiljem među djecom i mladima. Odrasli ljudi znaju biti nasilnici, zašto ne bi bila i djeca. Ali dok odrasli ljudi uglavnom ipak osjećaju neke moralne i zakonske barijere koje ih odvraćaju od nasilja, djeca nisu toliko svjesna ozbiljnosti nasilnog ponašanja, nisu svjesna pravne i moralne dimenzije onoga što čine. Nasilje je, kao i svaki drugi obrazac ponašanja, kao i svaka druga crta osobnosti, posljedica cjelokupne okoline i svih uvjeta u kojim netko živi i kako se odnosi prema tome. Naravno, posljedica utjecaja i nastavnika i kolega učenika, kolega na poslu, rodi...

I opet je prošao jadan Praznik rada. Oprostite, ne jadan nego jedan. Iako, možda je primjerenije reći da je jadan. Vrijeme je bilo sunčano i toplo, idealno za boravak na otvorenom. Ali od strane lijevo orijentiranih stranaka ili od strane sindikata nije bilo nikakvih ozbiljnih organiziranih manifestacija. Rijetko kome u Hrvatskoj će to zasmetati, jer Hrvati, umjesto na političkim manifestacijama, Praznih rada radije provode u društvu uz roštilj i pivo. I dok na televiziji svake godine vidimo kako kolone ljudi u drugim zemljama na Praznik rada prosvjeduju po gradovima, u Hrvatskoj vidimo kolone ljudi kako stoje strpljivo u redu za meso u supermarketima. Jer kad je već roštilj u pitanju, mora biti dovoljno mesa za najedanje. Za to vrijeme penzioneri i drugi koji nemaju novaca za nekoliko kilograma mesa i gajbu pive, također su u koloni, ali u parku. Stoje strpljivo u redu za zdjelicu besplatnog graha s malo kobasice i komadom kruha. Eto, sva sreća da je vrijeme bilo sunčano i toplo, idea...