Luksuzne autoceste

Za vrijeme Jugoslavije i početnih godina Hrvatske autoceste su nam bile jako prazne, što zbog malog broja vozila, što zbog naplate cestarine. Sjetim se kad sam se krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina vozio starim Golfovima od Zagreba prema Slavonskom Brodu ili Karlovcu. Na ulaznoj postaji dobio bih od radnika u kućici poveću bušenu karticu s mnogo rupica koju sam morao neoštećenu predati radniku u naplatnoj kućici na izlaznoj postaji. Imao sam uvijek peh: Po principu “oderi turiste i one koji žive vani”, jer oni imaju novaca, auti sa stranim registracijama plaćali su skuplje cestarine od “radnih ljudi i građana SFRJ”. Kasnije, u Hrvatskoj, su ukinuli tu diskriminaciju. Ne sjećam se više kada. Naviknut na njemačke autoceste, uvijek pune vozila, bilo mi je čudan doživljaj biti skoro sam na glavnim prometnica u državi, a usred radnog dana. Ona rijetka druga vozila bila su uglavnom kamioni i autobusi, ili auti sa stranim registracijama.

Nakon malog izleta u prošlost, natrag u sadašnjost: Naplaćivanje cestarina nije ništa neubičajeno. I bogatije zemlje imaju tu praksu, jer izgradnja novih i održavanje postojećih autocesta iziskuje velike novce koje država od nekud treba pribaviti. Ali u Hrvatskoj je cestarina toliko visoka da za osobne automobile, za neko putovanje autocestom, uz troškove goriva treba dodati još otprilike 60% od toga za cestarinu. Usporedbe radi: Cijelogodišnja austrijska vinjeta za osobne automobile (96 eura) košta kao četiri vožnje Zagreb – Split. Zašto se ne bi za česte korisnike, osim naplate po prijeđenim dionicama, uvele i paušalne godišnje cestarine (vinjete) koja bi vrijedile za sve autoceste, po cijeni od npr. 100 eura za osobne automobile?

Ljudi se, kao i za vrijeme Jugoslavije prije više od trideset godina, za putovanja od sto ili dvjesto kilometara radije odluče vozikati satima krivudavim cestama i kroz naseljena mjesta ili traže neke ekonomičnije kombinacije (pola puta autocestom, a pola starom cestom), umjesto da odaberu sigurniju i bržu opciju autoceste. Kroz naselja prolaze tegljači i cisterne jer ne žele plaćati cestarinu. Možda plaćamo tu skupoću jer financiramo nečija beskorisna i izmišljena radna mjesta u HAC-u, ili svakonoćne silne kilovatsate struje za tisuće i tisuće jakih reflektora koji bespotrebno raskošno osvjetljavaju sva čvorišta i izlaze na autocestama u Hrvatskoj. Sve u svemu, tu je definitivno nešto otišlo u krivom smjeru. Tu se sasvim izokrenuo smisao autocesta.

Na kupnju vozila se naplaćuje, osim PDV-a, i trošarina, takozvani posebni porez, onaj isti što se naplaćuje na kavu, duhan i alkohol. To je porez na luksuzne predmete koji po shvaćanju ove države predstavljaju neku vrstu posebnog užitka. To je dobra prilika potrošača dodatno opaliti po novčaniku, samo zato što si je kupio auto kako bih mogao normalno funkcionirati. Normalno funkcionirati u državi, u kojoj je javni prijevoz često takav da je to bez nečijeg auta teško moguće ili nemoguće.

U ovoj državi se mobilnost ne shvaća kao jedna osnovna potreba građana, kao nužnost za normalno funkcioniranje društva i razvoj privrede, već kao neka vrsta luksuza. Možda su posebni užitak i luksuz posjedovati automobil od 150 tisuća eura i brod na moru. Ali posjedovati obični auto i voziti se autocestom ne smije se usred Europe i u 21. stoljeću shvaćati kao luksuz.