Rade Končar Proleterka 1400

Kupio sam si novu perilicu rublja. Ovaj put Končar. Končar sam inače izbjegavao. Sve do sada sam ga vezao za Jugoslaviju i socijalizam, državu i vrijeme kad se u Hrvatskoj doduše proizvodilo daleko više tehničkih naprava nego danas, ali po tehnici i dizajnu često ne u koraku s vremenom i modom, te upitne kvalitete. Ljudi su u Jugoslaviji ipak radije imali Grundigov televizor od RIZ-ovog, Boschevu bušilicu radije od Iskrine.

Čuo sam od više ljudi, koji stvarno često peru rublje, da su im se Končareve perilice pokazale kao pouzdane. Moram priznati, perilica po dizajnu ne odudara po ničemu od ostalih današnjih. Cijena prihvatljiva, tehničke karakteristike vrlo dobre. Osim toga, pomislio sam, Končar ne proizvodi kućanske aparate od tek jučer i ipak ima stanovito iskustvo na tom području. A ako i ima manje osjetljive tehnike u njoj, možda je to uistinu čini pouzdanijom. Uostalnom, kažu treba podupirati domaću proizvodnju, hrvatske proizvode, i te priče...

Raspakiravši perilicu kod kuće pročitao sam na poleđini da je proizvedena u Kini. Moram priznati da sam se iznenadio, to ipak nisam očekivao. Jasno, sve i svašta od tehnike i drugih artikala široke potrošnje dolazi iz Kine. Hrvatski kečap dolazi iz Italije ili Mađarske, hrvatski burek iz Srbije, hrvatski keks iz Bosne. Ali za Končar sam ipak nekako vjerovao da proizvodi svoje uređaje u Hrvatskoj. Očito nisam u toku, jer naknadnim surfanjem po netu sam brzo naišao na stranice na kojim piše kako je Končar već devedesetih godina počeo postupno gasiti vlastitu proizvodnju bijele tehnike u Hrvatskoj.

Još jedan “Bravo!” za hrvatsko gospodarsko, za njene menadžere koji sigurno svi jako vole Hrvatsku. U Hrvatskoj su ostali samo uprava, komercijala, skladište i slične funkcije koje u cijelom proizvodnom lancu ne stvaraju nikakvu vrijednost. Vrijednost, umjesto da stvaraju hrvatski radnici, i time razvijaju hrvatsko gospodarstvo i standard, stvara radnička klasa u Kini, predvođena svojom komunističkom partijom. Jer vijednost se stvara tamo gdje se od hrpe lima, plastike, gume i stakla stvori neka tehnička naprava kao što su perilica, bojler ili štednjak. A u Hrvatskoj se tvorničke hale ruše ili napuštene propadaju. Još jedan primjer kako smo spali na to, odnosno sami sebe doveli na to, da budemo niskostandardna zemlja uvoza svega i svačega, zemlja birtija i iznajmljivanja kreveta.

Za koje li mizerne novce radnici u Kini proizvode kućanske aparate da bi se čak isplatilo plaćati transport tih aparata brodom preko pola svijeta, i čak još zaraditi na prodaju kineske bijele tehnike krajnjem kupcu. U kakvim li možda uvjetima rade i žive ti kineski radnici u komunističkoj Kini. Državi jednopartijskog sistema bez demokracije i građanskih prava. Državi koja ljude strogo kontrolira i mozak im ispire raznim ideološkim smećem. Državi koja ima svoje “gole otoke” za razne nepoćudne osobe. Državi sa sistemom sličnim onim za vrijeme socijalističke Jugoslavije, sistemom kojeg smo se uspjeli riješiti, i kojeg se u Hrvatskoj u javnosti strogo odričemo, do te mjere da ga najradije uopće ne spominjemo. Ali kad se takav sistem nalazi negdje na drugom kraju svijeta i kad je profit u pitanju, to očito više nije bitno.

Moja komunistička perilica ima oznaku s nekim brojevima i slovima. U skladu s njenim porijeklom, možda su joj trebali dati neki prikladniji komunistički naziv: Rade Končar Proleterka 1400 (jer ima centrifugu s 1400 okretaja u minuti).