Nema razloga za radnička prava

I opet je prošao jadan Praznik rada. Oprostite, ne jadan nego jedan. Iako, možda je primjerenije reći da je jadan. Vrijeme je bilo sunčano i toplo, idealno za boravak na otvorenom. Ali od strane lijevo orijentiranih stranaka ili od strane sindikata nije bilo nikakvih ozbiljnih organiziranih manifestacija. Rijetko kome u Hrvatskoj će to zasmetati, jer Hrvati, umjesto na političkim manifestacijama, Praznih rada radije provode u društvu uz roštilj i pivo. I dok na televiziji svake godine vidimo kako kolone ljudi u drugim zemljama na Praznik rada prosvjeduju po gradovima, u Hrvatskoj vidimo kolone ljudi kako stoje strpljivo u redu za meso u supermarketima. Jer kad je već roštilj u pitanju, mora biti dovoljno mesa za najedanje. Za to vrijeme penzioneri i drugi koji nemaju novaca za nekoliko kilograma mesa i gajbu pive, također su u koloni, ali u parku. Stoje strpljivo u redu za zdjelicu besplatnog graha s malo kobasice i komadom kruha. Eto, sva sreća da je vrijeme bilo sunčano i toplo, idealno za kratke rukave, roštilj i grah u parku.

U razvijenim zemljama zapadne Europe tradicionalno postoji kultura rada i zalaganja. Većina tamošnjih građana razumije da su rad i stvaranje vrijednosti temelj vlastite egzistencije i društvenog standarda. U tim zemljama su začeci industrijalizcije, a zajedno s industrijom se razvijao i radnički pokret. Upravo u tim zemljama se tradicionalno i radnička prava doživljavaju ozbiljnije, tamo su sindikati i lijevo orijentiranje stranke ozbiljne i općeuvažene organizacije, vrlo svjesne svoje uloge, bolje su organizirani i imaju određen utjecaj. Također su štrajkovi žešći i imaju određenu težinu.

Ali Hrvatska spada u one druge zemlje. U one u kojim ne postoji dovoljno utemeljena kultura rada i zalaganja. Popriličan broj građana nije spreman prihvatiti da su rad i stvaranje vrijednosti temelj egzistencije pojedinca i jedini način da se cijela zemlja razvija. Kad su na zapadu nastajali industrija i radnički pokret, velika većina ljudi u tim zemljama jedino je znala za svoje selo, njivu i crkvu, skoro kao u srednjem vijeku. Tu su ujedno one zemlje u kojima se i radnička prava ne doživljavaju ozbiljno, u kojim su sindikati i ljevo orijentirane stranke rascjepkani i bez stanovitog utjecaja. Lijevo orijentirane stranke se u društvu etiketiraju kao antinacionalne i komunističke. Kad je štrajk, ne zna se tko štrajka, je li štrajk legalan ili nije, na koji način štrajkati, tko su pregovaračke strane.

I onda se to sve zajedno na neki način poklapa: Jer ako je u našem društvu proširen stav da treba što brže i jednostavnije doći do novaca, što naravno najčešće uspijeva, da treba što manje raditi i stvarati neku vrijednost jer se to ionako ne isplati, te da treba što prije odlaziti u mirovinu, onda ima neke žalosne logike da takvi radnici i sindikati i lijevo orijentirane stranke neće za Praznik rada izaći na cestu i tražiti veća prava. Možda zato što su svjesni da s takvim stavom ne zaslužuju bolje uvjete? Ili možda zato jer su svi zajedno jednostavno preinertni za bilo što?