Nasilje kod mladih i starih

Prije nekoliko dana jedan učenik u Beogradu poubijao je u školi nekoliko drugih učenika, te još nekoliko njih ranio. I odmah se u javnosti otvorila tema o problemu vršnjačkog nasilja, ovog puta sa izrazito strašnim posljedicama, zatim o ulozi škole i nastavnika, o ulozi policije, političara i ne znam koga svega.

Ne sviđa mi se pojam vršnjačkog nasilja, jer si i odrasli ljudi mogu biti vršnjaci, pa ću to radije nazvati nasiljem među djecom i mladima. Odrasli ljudi znaju biti nasilnici, zašto ne bi bila i djeca. Ali dok odrasli ljudi uglavnom ipak osjećaju neke moralne i zakonske barijere koje ih odvraćaju od nasilja, djeca nisu toliko svjesna ozbiljnosti nasilnog ponašanja, nisu svjesna pravne i moralne dimenzije onoga što čine.

Nasilje je, kao i svaki drugi obrazac ponašanja, kao i svaka druga crta osobnosti, posljedica cjelokupne okoline i svih uvjeta u kojim netko živi i kako se odnosi prema tome. Naravno, posljedica utjecaja i nastavnika i kolega učenika, kolega na poslu, roditelja, sestara i braće, bračnog partnera, ostale rodbine, prijatelja, poznanika i raznih drugih ljudi s kojima netko dolazi u dodir. Način razmišljanja i ponašanja je posljedica raznih situacija i događaja koje netko doživi, raznih informacija koje putem medija ili na drugi način dođu do nekoga.

Tko je svakodnevno izložen nasilju, možda će i sam postati nasilnik, ali možda će se, upravo zato što je bezbroj puta osjetio ili vidio nasilje, razviti u osobu koja će nastojati živjeti bez verbalnog i fizičkog nasilja. Tko  na internetu gleda kako se kolju pilići, možda će dobiti inspiraciju nabaviti si nož i napasti drugo dijete u susjedstvu. Ali možda će se, sasvim naprotiv, nakon edukacije iz klanja pilića ispovraćati, ne htjeti više za stolom primiti ikakav nož u ruke, niti jesti piletinu.

Srećom, većina ljudi, bilo mladih bilo starih, nisu ovce bez vlastitog mozga, bez sposobnosti vlastitog odlučivanja. Pa čak i oni sa slabijim intelektualnim mogućnostima imaju barem malo sposobnosti vlastitog stava. Ljudi se ne razvijaju po copy-paste principu: Što si vidio i doživio, takav će i ti biti. Ne. Ljudi su doduše izloženi bezbrojnim utjecajima, ali ipak barem donekle samostalno odlučuju kud i kako će svrstati sve te silne utjecaje i informacije, barem donekle sami odlučuju što će od svega prihvatiti kao vrijedno i korisno za sebe, a što pak s gađenjem odbaciti. Stopostotna ovca nije nitko, nadam se.

Nitko ne može nikome čitati misli. Čak niti stručnjaci to ne mogu. Oni mogu dati mišljenje o nečijoj osobnosti i eventualnim poremećacija. Ali to je sve. I bez jamstva za točnost. Roditelji, čak i s najboljim namjerama odgoja na civiliziran način, ponekad ne znaju što je u glavama nijhove djece, naročito one tihe i povučene. Supružnici ponekad uopće ne poznaju mentalni svijet one druge strane. Bilo bi krivo tražiti odgovornost kod nastavnika, jer kao ne prepoznaju problematičnu djecu, ili policije zato što ne patrolira oko svake škole ili po svakoj ulici. Kao što nema nikakve koristi od zaključka da je internet kriv za sve. Uvijek se može dogoditi da jedna osoba od ne-znam-koliko-stotina-tisuća prolupa i poubija nevine ljude. Teško će se to ikada sasvim spriječiti.

Najbolja prevencija, naravno ne i garancija, je jedna civilizirana i razumna okolina, jedno tolerantno demokratsko društvo, ali nipošto tolerantno prema nasilju i divljaštvu. Odgovorna državna tijela koja nasilje neće nikome progledati kroz prste, tko god on bio. Odgovorni mediji, svjesni svoje važne uloge u društvu. Društvo koje je otvoreno za razgovor, društvo koje bilo kakva pitanja i probleme nastoji riješiti razgovorom, društvo koje djeci nudi konstruktivne sadržaje. Društvo koje će sve ovo spomenuto, ne samo staviti na neki papir u vidu vizije i misije, nego u kojem će pojedinac u svakodnevnici, bio on roditelj, nastavnik, partner, susjed, političar ili prodavač u dućanu, na taj način stvarno živjeti i drugima davati primjer.