Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

Mediji pišu kako Hrvatske autoceste napokon planiraju uvesti novi način naplate cestarine, trebao bi proraditi do kraja 2024. godine. Cestarina bi se, kao i sada, naplaćivala po prijeđenoj dionici, ali bi se ukinule naplatne kućice. Umjesto zaustavljanja na naplatnim postajama, iznad kolnika autocesta bili bi postavljeni uređaji koji bi skenirali ENC-ove u autima ili njihove registarske oznake. Istim sustavom se planiraju opremiti i autoceste kojim ne upravlja HAC (Zagreb-Macelj i Istarski ipsilon). Ne zvuči loše, i sigurno veliki napredak naspram sadašnjeg načina naplate koji ljeti stvara kilometarske kolone ispred naplatnih postaja. Ali u medijima često nailazimo na isto pitanje: Zašto se umjesto naplate po dionicama ne uvedu vinjete, kao klasične naljepnice, ili kao digitalne vinjete, ili obje? Zašto naši susjedi Slovenci, Austrijanci i Mađari imaju za osobne automobile vinjete, a mi ne? I zašto ne nailazimo na nikakav suvisli odgovor od strane HAC-a ili ministra prometa na to pit...

Godina 1980-i-neka, po nekima, mračno doba balkanske i komunističke Jugoslavije. Jedno manje mjesto blizu Zagreba, na njegovom ulazu prostire se ograđena površina od nekoliko četvornih kilometara. Na ulaznoj ploči piše da se radi o plantaži u sastavu PPK Zagreb (PPK – Poljoprivredno-prehrambeni kombinat). Kroz plantažu vodi nekoliko kilometara dug kolni put. Usred plantaže nalaze se manja upravna zgrada i skladišna hala. Lijevo i desno od puta nižu se voćnjaci, polja, njive. Voze traktori, kombajni i drugi strojevi. Tu se ore, sije, sadi, bere. U tom kompleksu rade ljudi, nešto se događa. Možda kombinat posluje s gubitkom, možda su neka od radnih mjesta izmišljena. Ali kao da sve to što vidim, taj cijeli taj pogon, sva ta proizvodnja kukuruza i pšenice, jagoda i jabuka, ipak ima nekog smisla. Godina 2020-i-neka, dakle vrijeme samostalne, suverene, neovisne i europske Hrvatske. Isto mjesto. Ploče s natpisom na ulazu više nema. Nestankom Jugoslavije i privatizacijom nestao je i PPK. De...

Subotnje popodne u jednom zagrebačkom trgovačkom centru. Svi stolovi velikog kafića na ulazu u centar popunjeni su gostima svih generacija. Pored stolova parkirana i dječja kolica, ispod nekih od stolova leže psi. Na stolovima čaše, boce, šalice, pepeljare i kutije od cigareta. Ispijaju se kave, pivo i razni drugi napici. Neki gosti vode vrlo ozbiljne razgovore o vrlo važnim temama. Ili barem tako djeluju. A možda pričaju samo beznačajne stvari. Drugi gosti, uglavnom muškarci to rade, vise poluležeći i nezainteresirano u svojim stolicama, ubuljeni u svoje mobitele, ubijajući dosadu čitanjem nekih vjerojatno besmislenih sadržaja. Cijeli scenarij prikazuje omiljenu aktivnost Hrvata – sjediti u kafićima. I dok Hrvatice i Hrvati s obaveznim sunčanim naočalama na glavi ili na očima, uživaju u kavanskom izlasku, između stolova balansiraju s punim tacnama napitaka konobari, za naše pojmove sitnije građe, sudeći po izgledu porijeklom iz Azije. Nazivamo ih Nepalcima, iako možda oni nisu svi N...

Od ovog ljeta (2023. godine) nekima bi dobro došao kalendar s rasporedom rada trgovina nedjeljom, sličan kalendaru rasporeda odvoza otpada. Ne vidim da trgovine igdje objavljuju radne nedjelje do kraja godine. Za sada vidim da su neke trgovine objavile svoje nedjeljno radno vrijeme tijekom ljeta. A za nakon ljeta, to će valjda tek objaviti? To će onda trebati redovito pratiti? Vrlo nezgodno za ljude koji ne koriste internet i za one koji smatraju da baš nedjeljom trebaju kupovati. Neki mediji prikazuju slike s ljudima kako nedjeljom stoje ispred dućana u redu, spominju ljude koji traže otvorene trgovine po gradu i gužve u istima. Iskreno, nemam za njih previše razumijevanja. Zašto im baš u nedjelju nedostaju neke namirnice? Prije bih rekao da si takvi jednostavno ne znaju planirati i organizirati svakodnevne obaveze. Teško je vjerovati da nisu u vremenskom rasponu od ponedjeljka ujutro do subote navečer u stanju organizirati si opskrbu potrebnim artiklima. Za sebe osobno sam riješi...

Šetajući poučnom stazom u austrijskim planinama, duž koje na informativnim pločama nisu bile one uobičajene priče iz biljnog ili životinjskog svijeta, već razni zanimljivi citati i uzrečice, na jednoj ploči je pisalo: Wo alle das gleiche denken, wird nicht viel gedacht. Navodno je to citat američkog novinara i publicista Waltera Lippmana koji u originalu glasi: Where all think alike, no one thinks very much. Na hrvatskom bi to bilo: Gdje svi misle jednako, nitko ne razmišlja mnogo. Razmišljanjem se dolazi do novih ideja i rješenja. Razmišljanje obogaćuje. Ali zapravo..., može se češće naići na ona kolektivna mentalno zatupljena stanja u kojima se ne razmišlja. Skupine ljudi znaju o nekim stvarima imati tako zacementirana mišljenja da im uopće ne pada na pamet razmisliti o njima i preispitati ih ponekad. Oni robuju unaprijed određenim stavovima. Ili o nekim stvarima uopće nemaju nikakav stav, kao da ta pitanja ne postoje. Ljudima se ne da previše misliti. To zamara, stvara pomutnju, d...

Pojavio se video na internetu: Na putu prema današnjoj (5.8.2023.) službenoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu, policija je na cesti ispred Knina zaustavila nekoliko vozila s pripadnicima članova Udruge veterana 9. bojne HOS-a Rafael vitez Boban i predsjednikom udruge Markom Škejom (onim s hitlerskim brkovima) . Prema navodima nekih medija policija ih je zaustavila jer su odbili nastaviti voziti onim putem kojim ih je uputila, a po nekim mdijima su zaustavljeni zbog mogućeg ponašanja na proslavi. Kako god... Policija ih je nekako uspjela zaustaviti, zatim su HOS-ovci prijetili da će autima blokirati cestu, ali se situacija ipak smirila. Policajci su zatim još duže vrijeme ćaskali s HOS-ovcima i opravdavali im se za svoj postupak, a jedan od njih se, dok je razgovarao s Markom Škejom, rasplakao. Jedan od HOS-ovaca je pred očima policije službenim uzvanicima, koji su prolazili u autima, pokazivao srednji prst. Na videu se mogao čuti HOS-ovski komentar kako je tu ...