Robert Lehpaner - Vinjete za Hrvate

Mediji pišu kako Hrvatske autoceste napokon planiraju uvesti novi način naplate cestarine, trebao bi proraditi do kraja 2024. godine. Cestarina bi se, kao i sada, naplaćivala po prijeđenoj dionici, ali bi se ukinule naplatne kućice. Umjesto zaustavljanja na naplatnim postajama, iznad kolnika autocesta bili bi postavljeni uređaji koji bi skenirali ENC-ove u autima ili njihove registarske oznake. Istim sustavom se planiraju opremiti i autoceste kojim ne upravlja HAC (Zagreb-Macelj i Istarski ipsilon). Ne zvuči loše, i sigurno veliki napredak naspram sadašnjeg načina naplate koji ljeti stvara kilometarske kolone ispred naplatnih postaja.

Ali u medijima često nailazimo na isto pitanje: Zašto se umjesto naplate po dionicama ne uvedu vinjete, kao klasične naljepnice, ili kao digitalne vinjete, ili obje? Zašto naši susjedi Slovenci, Austrijanci i Mađari imaju za osobne automobile vinjete, a mi ne? I zašto ne nailazimo na nikakav suvisli odgovor od strane HAC-a ili ministra prometa na to pitanje? Uvjeren sam da se vinjete kod nas ne uvode jer država otprilike pretpostavlja kako bi se mnogi vozači automobila i motocikala odnosili prema kupnji vinjeta i korištenju autocesta. A naravno, niti jedan pametan političar ne želi govoriti loše o vozačima - svojim potencijalnim biračima.

Slovencima i Austrijancima je jasno da je korištenje autocesta brži i sigurniji način putovanja, kao i da gradnja i održavanje autocesta iziskuje velike troškove. Stoga mnogi Austrijanci i Slovenci, koji imaju mogućnosti ili potrebu koristiti autoceste redovito ili barem povremeno, kao i stranci koji često voze kroz te zemlje (npr. poslovni ljudi), jednostavno kupe godišnje vinjete. Upravo te godišnje vinjete predstavljaju glavni dio prihoda od cestarina. Dok tipični turisti ili povremeni prolaznici kupuju kratke i znatno jeftinije vinjete.

U Hrvatskoj su ljudi majstori u izbjegavanju obaveza, u razvijanju raznih čudnih teorija i objašnjenja za sve i svašta u životu; u stanju su izokrenuti stvari do apsurda. Ljudi plaćaju samo ono što i ako baš moraju (a neki niti to), a najradije žele sve besplatno. Tako bi država vjerojatno imala ozbiljan problem prihodovati dovoljno novaca od naplate vinjeta. Prije nekoliko tjedana jedna je političarka od premijera zatražila privremeno ukidanje naplate cestarine za jednu dionicu autoceste na kojoj su se obavljali radovi, i to zbog toga što su radovi uzrokovali smetnje u prometu. Čudna logika. Ali ne čudi što je njen prijedlog odbijen, jer uz autoceste idu i radovi, a radovi se financiraju cestarinama.

Stvarno je prilično neizvjesno bi li hrvatski vozači automobila postupili jednako kao Slovenci i Austrijanci i masovno kupovali godišnje vinjete. Ili bi možda još više izbjegavali autoceste nego sad, pokušali se švercati bez vinjete, ili pronalazili nove načine varanja koje još ne možemo pretpostaviti. A tek motoristi? Njihova je prometna kultura često ionako vrlo niska. Moguće je da bi u Hrvatskoj glavni prihod od prodaje vinjeta, umjesto godišnjih, bile one kratke i jeftine vinjete koje bi kupovali uglavnom turisti, “gastarbajteri” i tranzit-turisti prema Srbiji i Bosni.

Zamislite da se uvede sustav onakav kao u Sloveniji ili Austriji, da je na baš svim autocestama i brzim cestama obavezna vinjeta. To bi značilo i vinjetu na tzv. zagrebačkoj obilaznici, jer je i ona zapravo autocesta. Kako bi postupili deseci ili možda stotine tisuće vozača koji je često koriste za dnevna putovanja? Bi li kupili godišnje vinjete ili se preusmjerili kroz grad? Što bi napravili bake i djedovi koji nas posjećuju jednom u dva mjeseca? Bi li oni prije svakog puta kupovali tjednu vinjetu ili bi radije vozili kroz sela? Bojim se da vinjete nisu za Hrvate. Ali bi bila dobra varijanta, pored postojeće naplate po prijeđenoj dionici, dodatno uvesti godišnje vinjete kao alternativu za česte korisnike, po cijeni od npr. 100 eura za osobne automobile.