Robert Lehpaner - Nepalci, dobro došli u hrvatsko ekonomsko čudo!

Subotnje popodne u jednom zagrebačkom trgovačkom centru. Svi stolovi velikog kafića na ulazu u centar popunjeni su gostima svih generacija. Pored stolova parkirana i dječja kolica, ispod nekih od stolova leže psi. Na stolovima čaše, boce, šalice, pepeljare i kutije od cigareta. Ispijaju se kave, pivo i razni drugi napici. Neki gosti vode vrlo ozbiljne razgovore o vrlo važnim temama. Ili barem tako djeluju. A možda pričaju samo beznačajne stvari. Drugi gosti, uglavnom muškarci to rade, vise poluležeći i nezainteresirano u svojim stolicama, ubuljeni u svoje mobitele, ubijajući dosadu čitanjem nekih vjerojatno besmislenih sadržaja. Cijeli scenarij prikazuje omiljenu aktivnost Hrvata – sjediti u kafićima.

I dok Hrvatice i Hrvati s obaveznim sunčanim naočalama na glavi ili na očima, uživaju u kavanskom izlasku, između stolova balansiraju s punim tacnama napitaka konobari, za naše pojmove sitnije građe, sudeći po izgledu porijeklom iz Azije. Nazivamo ih Nepalcima, iako možda oni nisu svi Nepalci. U zadnje vrijeme Nepalci nam dijele prospekte, rade u autoservisima, u pekarama peku kruh ili rade za pultom kao prodavači, ili rade razne instalaterske i građevinske poslove. Osim Nepalaca, možemo sresti sve više radnika i iz Uzbekistana i afričkih zemalja, vjrojatno i iz drugih zemalja.

Ljudi su očitio došli preko pola svijeta u Hrvatsku tražeći bolji život, tražeći mogućnost za zaradom, poboljšanjem uvjeta za sebe, možda i svoje obitelji. S istom motivacijom su nekad naši roditelji odlazili šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća na rad u Njemačku. Ali, okolnosti u Njemačkoj, u koje su naši roditelji dolazili, su bile sasvim drukčije od onih u koje strani radnici danas dolaze u Hrvatsku.

Naši roditelji su svojevremeno stizali u Njemačku, u doba kad se njemačka privreda zahvaljujući poslijeratnoj pomoći Amerikanaca (Marshallov plan), ali ponajviše pametnoj politici njemačke države, te radu i predanošću Nijemaca toliko razvila, i kad je ekonomija uzela toliki zamah da je nastao pojam Wirtschaftswunder (ekonomsko čudo). A to ekonomsko čudo imalo je znatno veću potrebu za radnom snagom, nego što se mogla pokriti isključivo domaćim njemačkim radnicima. To što su naši roditelji tada mogli raditi u Njemačkoj i biti dio Wirtschaftswundera, to je bila posljedica rada, zalaganja i ozbiljnosti.

S druge strane, Nepalci, Uzbekistanci i drugi, dolaze u Hrvatsku u jedno “ekonomsko čudo” sasvim druge vrste. Čudo – zato što je stvarno čudno kako se ova država, čija se ekonomija temelji na tri mjeseca ljetnog turizma, birtijama, šopingcentrima i OPG-ima, uopće uspijeva ekonomski nekako održati. Oni dolaze u jednu zemlju u kojoj nije razvijena kultura učenja, osobnog razvoja, rada i zalaganja, i u kojoj, da stvar bude još gora, često vladaju odnosi primitivog kapitalizma. Oni rade u Hrvatskoj za mizerne plaće, a njihovi poslodavci im “milosrdno” omogućuju smještaj u kamp kućicama i kontejnerima.

Oni u Hrvatskoj ne nalaze posao zato što ovdašnje gospodarstvo cvjeta i ima potrebu za sve većim zapošljavanjem. Ne, oni nalaze posao jednostavno zato što mnogi Hrvati nisu previše zagrijani za rad (nego više za sjedenje po kafićima), a i zbog toga što hrvatski poslodavaci svoje zaposlenike često slabo plaćaju i druga im prava uskraćuju, pa im radnici, čak i oni koji su voljni raditi, odlaze. To što stranci s drugog kraja svijeta danas nalaze posao u Hrvatskoj, je zapravo žalosna posljedica hrvatske međuljudske bahatosti i nerada.