Robert Lehpaner - Moj voćnjak

Godina 1980-i-neka, po nekima, mračno doba balkanske i komunističke Jugoslavije. Jedno manje mjesto blizu Zagreba, na njegovom ulazu prostire se ograđena površina od nekoliko četvornih kilometara. Na ulaznoj ploči piše da se radi o plantaži u sastavu PPK Zagreb (PPK – Poljoprivredno-prehrambeni kombinat). Kroz plantažu vodi nekoliko kilometara dug kolni put. Usred plantaže nalaze se manja upravna zgrada i skladišna hala. Lijevo i desno od puta nižu se voćnjaci, polja, njive. Voze traktori, kombajni i drugi strojevi. Tu se ore, sije, sadi, bere. U tom kompleksu rade ljudi, nešto se događa. Možda kombinat posluje s gubitkom, možda su neka od radnih mjesta izmišljena. Ali kao da sve to što vidim, taj cijeli taj pogon, sva ta proizvodnja kukuruza i pšenice, jagoda i jabuka, ipak ima nekog smisla.

Godina 2020-i-neka, dakle vrijeme samostalne, suverene, neovisne i europske Hrvatske. Isto mjesto. Ploče s natpisom na ulazu više nema. Nestankom Jugoslavije i privatizacijom nestao je i PPK. Devedesetih godina se pričalo da je država rasparcelirala plantažu i dala pojedine parcele braniteljima na korištenje. Ali, zašto bi se branitelji baš bavili poljoprivredom, ne znam. Očito ni njima nije bilo jasno, jer se poljoprivredna aktivnost na plantaži devedesetih godina skoro ugasila.

Tijekom sljedećih godina bilo je pojedinih pokušaja sjetve kukuruza, pšenice i bundeva i uzgoja jabuka. Jednu sezonu, možda dvije, tri, možda čak i četiri, ali ubrzo bi uvijek sve prestalo. Možda zato što se s jabukama ili žitom ne može brzo obogatiti? Možda je bio cilj doći samo do državnih poticajnih sredstava? Jesu li to bili branitelji ili neke firme? Ne znam. Ali znam i vidim da je s godinama skoro cijela nekada kultivirana površina plantaže prerasla u džungu divljih stabala, grmova i drugog raslinja. Trenutno se na tom ogromnom i zapuštenom području samo još jedna firma na jednoj parceli bavi uzgojem jabuka. I zgrade su našle novog vlasnika; koristi ih firma koja se bavi nekim tehničkim poslovima.

Na udaljenom dijelu plataže, na uzvisini s koje se pruža lijep pogled u daljinu, unatrag nekoliko godina netko je sagradio kuću. Neki su tvrdili da je kuća prijavljena kao objekt za preradu šljiva (iako nije bilo jasno gdje su šljive), zato što se na poljoprivrednom zemljištu ne može graditi kuća, te da je vlasnik kuće visokopozicioniran u državnoj službi i član HDZ-a. Ne znam je li to sve točno, ali upada u oči da je duž uskog poljskog puta, koji vodi kroz zapuštene bivše voćnjake i koji vodi jedino do te kuće, kasnije čak provedena javna rasvjeta. Štoviše, provedena i na samu parcelu spomenute kuće.

Unatoč tome što je poljoprivredna djelatnost skoro pa propala, plantaža ipak nije ostala beskorisna: Jedno vrijeme su se policajci u službenim bijelo-plavim autima povlačili u platažu na odmaranje. Neki građani su plantažu prepoznali kao zgodno mjesto za seksanje i napijanje u autu. Njima ta džunga od stabala i grmlja pruža zgodna skloništa. Auti sa zamagljenim staklima skrivaju se tu. Ništa protiv seksa u autu, ali zašto bacaju svoje prezervative, maramice, uloške, limenke i boce u prirodu.

Međutim, glavnu ulogu plantaža danas ima kao divlje odlagalište otpada. Na mnogim mjestima se iz zaraslih polja uzdižu čudni humci, zapravo ogromne hrpe građevinskog otpada, u međuvremenu zaraslog u granje. Ali ima i otvoreno vidljivih hrpa otpada; to su one novije hrpe koje još nisu zarasle u zelenilo. Grabe uz cestu i grmovi puni su otpada u velikim vrećama. Ukupan izbor je širok: Komadi betona, asfalta, cigle, keramičke pločice, wc školjke, umivaonici, drvena lamperija i police, prazne kante od boje, autodijelovi, polomljena vrata i prozori. Čak i doktorske disertacije, izvještaji laboratorijskih mjerenja, stripovi. Na prijave građana nadležne službe se oglušuju, količine otpada rastu.

Put kroz plantažu je sad asfaltirana cesta. Lokalni građani je koriste za šetanje, džogiranje, bicikliranje i slične aktivnosti. Ali pritom moraju paziti na promet, jer svaki malo projure autima ili kamionima oni koji se idu seksati, napijati ili iskrcavati otpad. Na moj prijedlog da se cesta pretvori u zonu smirenog prometa, gradske službe mi nisu ništa odgovorile. Uz cestu leže već tjednima potrgani telefonski kablovi i polomljeni stupovi, šteta od zadnjeg olujnog nevremena. Zanima li to ikoga iz nekog telekoma?

Ovo je dakle jedan od bezbroj primjera uspješne privatizacije i prenamjene nekog gospodarskog objekta u Hrvatskoj: Od aktivne plantaže nekadašnjeg poljoprivredno-prehrambenog kombinata nastali su divlje odlagalište za odpad i fukodrom.