Tko to tamo misli?

Šetajući poučnom stazom u austrijskim planinama, duž koje na informativnim pločama nisu bile one uobičajene priče iz biljnog ili životinjskog svijeta, već razni zanimljivi citati i uzrečice, na jednoj ploči je pisalo: Wo alle das gleiche denken, wird nicht viel gedacht. Navodno je to citat američkog novinara i publicista Waltera Lippmana koji u originalu glasi: Where all think alike, no one thinks very much. Na hrvatskom bi to bilo: Gdje svi misle jednako, nitko ne razmišlja mnogo.

Razmišljanjem se dolazi do novih ideja i rješenja. Razmišljanje obogaćuje. Ali zapravo..., može se češće naići na ona kolektivna mentalno zatupljena stanja u kojima se ne razmišlja. Skupine ljudi znaju o nekim stvarima imati tako zacementirana mišljenja da im uopće ne pada na pamet razmisliti o njima i preispitati ih ponekad. Oni robuju unaprijed određenim stavovima. Ili o nekim stvarima uopće nemaju nikakav stav, kao da ta pitanja ne postoje. Ljudima se ne da previše misliti. To zamara, stvara pomutnju, dira u zonu komfora. Ljudi se rado isključuju, prepuštaju svojim malim jednostavnim privatnim temama.

Ljudi se znaju i predati kolektivnoj šutnji. Možda imaju prešutno isti zajednički stav o nečemu, a možda i različite. Ali šute, ne iznose ih. Smatraju to oportunijim nego se isticati vlastitim razmišljanjima. Smatraju da ionako nema smisla iznosti svoje mišljenje i da im je sigurnije i komotnije biti dio nijemog čopora. Iznositi svoj stav može otvoriti nezgodna pitanja, rasprave i sukobe s okolinom, stvarati glavobolju.   

A ako netko iz te nijeme mase ipak razmišlja svojom glavom i odluči iznijeti svoje mišljenje, otvoriti pitanja, predložiti nešto do tad nespomenuto, često ostaje sam u tom pokušaju. Ona masa ljudi oko njega, baždarena na šutnju i isti film u glavi, će mu se čuditi, smatrati ga čudakom ili naivcem. Masi neće biti jasno što on to želi i kako on to čudno razmišlja. Pa čak iako će ga pojedinci iz te mase razumjeti, ili se čak složiti s njim, neće ga javno podržati, već samo tiho iza paravana. Jer, eto, treba biti pažljiv. Možda će mu savjetovati da je bolje ušutjeti.

„Mislilac vlastitom glavom“ koji se odvaži otvoriti usta, može i gore proći: Može mu se dogoditi da mu netko „odozgo opali pljusku“. Jer što tom pametnjakoviću pada na pamet, što on ima razmišljati? Tko mu je dozvolio da iznosi svoje stavove, kakva je to retorika? Nije na njemu da vodi brigu o tome. Ima tko će misliti umjesto njega. Ima tko zna bolje i tko će odlučivati. Pa sve je jasno! Zna se!

Ali ljudi bez vlastitog razmišljanja, bez vlastitih stavova, ljudi koji se prepuste kolektivnim mišljenjima, ne doživljavaju što se stvarno oko njih događa, ne vide kamo stvari idu. Zajedno s onim ljudima koji šute, pretvaraju se u bezličnu masu bez kriterija kojom se lako može manipulirati. Oni hodaju kao krave, jedna za drugom, utabanom blatnjavom stazom preko pašnjaka. Zajednice ljudi, u kojim prevladava kultura šutnje i nedodirljivih kolektivnih stavova, u kojim se (kao) zna tko smije misliti i kako treba razmišljati o nečemu, u kojim ne postoji kultura razmišljanja i komuniciranja različitih viđenja, ne napreduju, ne rješavaju probleme. Umjesto toga, takve zajednice se pretvaraju u igračke za razne zlonamjerne političare, huškače, demagoge, populiste, za razne sumnjive propovjednike i dušobrižnike, za svakojake prodavače magle.