Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

O tome da Zagreb nije velegrad i metropola, nego umjetno napuhano veleselo i provincijski grad, već dovoljno svjedoči njegov javni prijevoz kojem su kičma tramvaji na uskom kolosijeku. Uski kolosijek je jeftina varijanta koja se uglavnom koristi u provincijskim gradovima. Zatim nepostojanje širokih prometnica, velikih trgova, velikih poslovnih i stambenih zgrada u centru. Ali evo još dva ne tako vidljiva detalja: Čitati strani tisak ili kupiti plan nekog stranog grada iz susjedstva, odnosno omiljenog stranog odredišta, u Zagrebu, glavnom gradu jedne države usred Europe, gradu s preko osamsto tisuća stanovnika, nije nikako jednostavno. Neki spomena vrijedan izbor njemačkih, austrijskih, švicarskih, talijanskih ili francuskih dnevnih i novina i tjednih časopisa naći će se uglavnom samo u Tisku u pothodniku na zagrebačkom glavnom kolodvoru, ali ne uvijek s aktualnim izdanjima. Neka skromna ponuda postoji ponekad i na zagrebačkom autobusnom kolodvoru. A možda stranih novina ima i na zagr...

Sjetim se jednog događaja od prije kojih desetak godina: Jednog jutra policajac je stajao uz cestu i nadzirao promet. Stajao je malo uvučeno, tako da ga prolazeći auti nisu mogli lako primjetiti, pa je većina njih jurila popriličnom brzinom, neprimjerenom za naselje, ali ih policajac nije zaustavljao. Umjesto toga zaustavio je starijeg muškarca u Yugu koji upoće nije brzo vozio, tražio mu dokumente, obilazio auto. Nedugo zatim taj “hrabri” policajac zaustavio je seljaka na traktoru koji je prevozio svinju u stražnjem kavezu. Sjetim se i “vrijednih” carinika koji su godinama u zgradi pošte na zagrebačkom glavnom kolodvoru kopali ljudima po pošiljkama prispjelim iz inozemstva, i carinili i oporezivali igračke i odjeću, dok je istovremeno bilo općepoznato da je na tržnicama moguće kupovati švercerske cigarete. Sjetim se svega toga jer pratim kako su “revni i hrabri” inspektori jednom frizerskom salonu nakon obavljene kontrole izdali prekršajni nalog sa suludom kaznom od nekoliko tisuć...

Sjećate li se kad su se oporba i vladajući tjednima prepirali oko toga imaju li Stožer civilne zaštite i svi oni sitni stožeri po županijama, gradova i općinama pravo ograničavati građanima jedno od osnovnih prava, pravo na slobodno kretanje, odnosno odobravati i uskraćivati propusnice. Političari su se razbacivali s raznim članicma Ustava, raznim zakonima, sjednicama Vlade, odredbama. U medijima smo pratili tko će koga jače napasti, tko kome bolje “spustiti”. U medijima smo mogli pratiti igrokaz raznih aktera, ali nikako se dobro informirati o problemu. Svježi sličan slučaj smo imali oko pitanja smijemo li primiti ukrajinske vojnike u Hrvatsku na obuku. I opet smo u medijima pratili tko će koga jače napasti, tko navodno namjerava kršiti Ustava, a tko to neće dopustiti, tko je solidaran s Ukrajinom, a tko ne, tko ne želi preuzeti odgovornost, tko će kome bolje “spustiti”. U medijima smo opet mogli pratiti igrokaz raznih aktera, ali nikako se dobro informirati o problemu. (znam, ponav...

Ovih dana se opet uspoređuju cijene u Hrvatskoj i susjednim zemljama i zaključuje kako je u Hrvatskoj sve jako skupo. U prošloj godini su cijene svega i svačega u mnogim zemljama ionako osjetno porasle, navodno zbog rata u Ukrajini. A uvođenje eura neki u Hrvatskoj pokušavaju iskoristi za dodatno povećanje cijena. Ali zašto su u Hrvatskoj mnogi artikli stvarno skupi, ili skuplji nego u susjednim zemljama, ili zašto su skupi makar za prosječni hrvatski džep? Zapravo dobrim dijelom se to svodi na nerazvijenu hrvatsku privredu kao posljedicu mentalnog sklopa većine Hrvata, bilo političara, bilo običnih građana. U Hrvatskoj, kao i u cijeloj ovoj ex-YU regiji, nezanemariv broj ljudi nastoji što jednostavnije, bez mnogo truda i ulaganja u samog sebe ili svoje poslovanje, što brže doći do što više novaca. Ujedno pokušati izigrati državu, nasamariti kupca ili poslovnog partnera, a kao zaposlenik raditi što manje, po mogućnosti ne imati šefa iznad sebe, upasti u neku državnu ili javnu služb...

Granični prijelazi su mjesta na kojima se službenici mogu bez posebnog povoda igrati s putnicima do mile volje. Mogu glumiti autoritet, liječiti svoje frustracije na njima, pokazivati svoj “inteligentni” smisao za humor, zbunjivati ih svojim “visokopsihološkim” pitanjima, iskaljivati na njima svoju zavist ili netrpeljivost zato što netko ima dobar auto, strane tablice, putovnicu određene države ili određen izgled. Mogu narediti da svi putnici iziđu iz autobusa i postroje se vani, a prtljagu da stave na one limene stolove, kako bi im carinik mogao lakše kopati po odjeći i toaletnom priboru. Osim stajanja u višekilometarskim kolonama, padaju mi na pamet neki događaji s raznih graničnih prijelaza: Scena jedan, Bregana prije desetak godina, ulazak u Hrvatsku dok je na hrvatsko-slovenskoj granici postojala još i carinska kontrola. Vraćali smo se sa službenog puta iz Ljubljane. Došli pred kućicu s   policijom. Nije bilo policajca niti u njoj, a niti oko nje. Stali smo i čekali koji t...