Stop, granica!

Granični prijelazi su mjesta na kojima se službenici mogu bez posebnog povoda igrati s putnicima do mile volje. Mogu glumiti autoritet, liječiti svoje frustracije na njima, pokazivati svoj “inteligentni” smisao za humor, zbunjivati ih svojim “visokopsihološkim” pitanjima, iskaljivati na njima svoju zavist ili netrpeljivost zato što netko ima dobar auto, strane tablice, putovnicu određene države ili određen izgled. Mogu narediti da svi putnici iziđu iz autobusa i postroje se vani, a prtljagu da stave na one limene stolove, kako bi im carinik mogao lakše kopati po odjeći i toaletnom priboru.

Osim stajanja u višekilometarskim kolonama, padaju mi na pamet neki događaji s raznih graničnih prijelaza:

Scena jedan, Bregana prije desetak godina, ulazak u Hrvatsku dok je na hrvatsko-slovenskoj granici postojala još i carinska kontrola. Vraćali smo se sa službenog puta iz Ljubljane. Došli pred kućicu s  policijom. Nije bilo policajca niti u njoj, a niti oko nje. Stali smo i čekali koji tren. A kako nas nitko nije doživljavao, nastavili smo polako voziti dalje prema carinskoj kućici. Ali ni u njoj, a niti oko nje, nije bilo nikoga od osoblja. U koloni do nas, jedan je krupni ćelavi carinik u plavom kombinezonu upravo obilazio neki kombi. Carinik u kombinezonu se okrenuo prema nama i zaderao: “Kaaaaj, kaj blejiš?” Zatim je živčano mahao rukom i vikao: “Ajde, ajde!”

Druga scena se dogodila nedavno, opet na Bregani, izlaz iz Hrvatske. Prijateljica i ja smo putovali za Sloveniju. Dao sam policajcu u kućici osobne iskaznice. Ne znam je li pola zuba izgubio u tučnjavi ili uslijed manjka oralne higijene, ali bilo ga je svakako ružno za vidjeti. I po ukupnoj pojavi više se uklapao na stočni sajam, neko na državnu granicu. Sjedio je u nekom čudnom poluležećem položaju. Gledao je naše osobne iskaznice i probao ispasti duhovit počevši se smijati i propitkivati: “Hahaha... Tko ste si vas dvoje..? Odakle ste...? Kamo putujete...? Hahaha...” Kad je shvatio da ne reagiram, zašutio je i vratio mi dokumente.

Treća scena, Macelj, ulazak u Hrvatsku: Stao sam pred kućicu s policajcem, pozdravio i dao mu osobnu iskaznicu. Uzeo ju je, počeo gledati nekud lijevo i desno prema gore, zatim pogledao mene i rekao: “1591.” – Ja: “Molim?” – Policajac opet: “1591.” – A ja mu uzvratio: “Oprostite, ne razumijem Vas.” – Policajac: “1951, to je Vaša registracija?” – Da, stvarno, registracija mi završavala na 1591: “Da, je, ali ne razumijem...” Vratio mi je osobnu iskaznicu i zaželio sretan put?!

Scena četiri: Ulazili smo u Sloveniju na graničnom prijelazu Slovenska Vas, onom malom prijelazu u samoj Bregani. Išli smo na izlet u Mokrice. Bilo smo u tom trenutku jedini na granici, dao sam slovenskom policajcu putovnice, a on nas je počeo ispitivati kamo putujemo, zašto preko ovog prijelaza, razlog putovanja, kad se vraćamo, zagledati auto sa svih strana. Kad sam ga pitao u čemu je zapravo problem, naredio mi je da parkiram sa strane, da ćemo tu sada ostati sve dok ne promijenim svoj odnos prema slovenskoj policiji, odnio naše putovnice u kućicu i nestao. Nakon kojih petnaestak minuta čekanja, zaključivši da tog poliajca očito više nema, otišao sam do kućice u kojoj je sjedio drugi policajac i zamolio ga može li mi vratiti putovnice. Vratio mi ih je bez riječi i nastavili smo putovanje.

Još je jedne godine bio i bosanski policajac u Bosanskom Brodu koji me oslovljavao sa “rode” (vokativ od rod) i uporno pokušavao nagovoriti da mu prevezem kolegu do Zenice, slovenski carinik na Gruškovju koji mi je bacio torbu na pod, živčan što mi u prtljažniku nije našao ništa što je trebalo prijaviti, austrijski carinik na Spielfeldu koji mi nije vjerovao da nemam uskrsne šunke sa sobom.