Mentalitet i skupoća

Ovih dana se opet uspoređuju cijene u Hrvatskoj i susjednim zemljama i zaključuje kako je u Hrvatskoj sve jako skupo. U prošloj godini su cijene svega i svačega u mnogim zemljama ionako osjetno porasle, navodno zbog rata u Ukrajini. A uvođenje eura neki u Hrvatskoj pokušavaju iskoristi za dodatno povećanje cijena.

Ali zašto su u Hrvatskoj mnogi artikli stvarno skupi, ili skuplji nego u susjednim zemljama, ili zašto su skupi makar za prosječni hrvatski džep? Zapravo dobrim dijelom se to svodi na nerazvijenu hrvatsku privredu kao posljedicu mentalnog sklopa većine Hrvata, bilo političara, bilo običnih građana.

U Hrvatskoj, kao i u cijeloj ovoj ex-YU regiji, nezanemariv broj ljudi nastoji što jednostavnije, bez mnogo truda i ulaganja u samog sebe ili svoje poslovanje, što brže doći do što više novaca. Ujedno pokušati izigrati državu, nasamariti kupca ili poslovnog partnera, a kao zaposlenik raditi što manje, po mogućnosti ne imati šefa iznad sebe, upasti u neku državnu ili javnu službu (uhljebiti se, kako neki to nazivaju), otići što ranije u mirovinu. Takva je nekakva naša (ne)kultura rada i poslovanja.

S obzirom na takvu (ne)kulturu rada i poslovanja, hrvatska se privreda pretežno sastoji od proizvodnje jednostavnih proizvoda i pružanja jednostavnih usluga, ili jednostavno preprodaje proizvoda. Kako se u svim tim poslovnim aktivnostima ne ostvaruje znatnija dodatna vrijednost, bilo materijalna, bilo intelektualna, primanja većine zaposlenika i sitnih poduzetnika su niska, pa se mnogim građanima već zbog toga svašta čini skupim.

Tu sad dolazi i bezobzirnost, a uslijed nje ona pretjerana poskupljena iz čiste pohlepe. U ovim balkanskim krajevima ljudi znaju biti poprilično bezobzirni prema drugim ljudima koji im osobno ništa ne znače. Stoga neki neće imati nikakve moralne barijere dignuti kupcima ili poslovnim partnerima cijene odjednom za 20 ili 30 posto, po principu ako-prođe-prođe. A često prođe, jer u ovim krajevima mnogi ljudi jednostavno trpe svašta i pomire se sa svačim. To vidimo u svim segmentima života.

Zatim dolaze država, županije, gradovi, razna državna poduzeća i agencije, često s viškom zaposlenih, dakle svi koji žele svoj dio u vidu poreza i drugih davanja. A država naravno ima i zadatak prikupiti novce za podmirivanje raznih društvenih potreba. A sve to, bez obzira radilo se o ekonomsko visokorazvijenoj državi u kojoj se proizvode i nude visokovrijedni i visokoumni proizvodi i usluge, ili se pak radilo o ekonomski nerazvijenoj državi sa svega nekoliko tvornica, ali zato morem gostionica, OPG-ova i uvoznika rabljenih auta. Ako je ukupni društveni proizvod visok, država može funkcionirati s manjim stopama poreza, ali ako je društveni proizvod nizak kao u Hrvatskoj, država će povećati stope poreza, a to poskupljuje cijene.

Onaj često spomenuti problem male države s malo stanovnika, dakle problem malog tržišta, ne stoji. Jer proizvodnja u manjim količinama je doduše često skuplja od proizvodnje u velikim količinama, što se onda reflektira na skupoću cijena u startu. Ali Hrvatska je dio otvorenog EU tržišta s nekoliko stotina milijuna potrošača, i nitko nije kriv hrvatskim proizvođačima što ne žele ili ne uspijevaju proizvoditi i plasirati svoje proizvode i usluge u druge države Europske unije u ozbiljnijem obujmu. A hrvatski potrošač ispašta zbog toga.