Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

Jedna od pojava, koje me oduvijek u Hrvatskoj fasciniraju, su ti mnogobrojni kafići, birtije i slični objekti koji su se devedesetih godina počeli eksponencijalno množiti na svakom metru. Pitao sam se mnogo puta kako je moguće da u skoro svakoj većoj zgradi, u skoro svakoj ulici, u svakom malom naselju ili selu s jedva dvadesetak kuća postoji kafić. U naseljima s velikim stambenim zgradama, na autobusnim kolodvorima, tržnicama ili u trgovačim centrima često bude po nekoliko kafića, ponekad čak u nizu, jedan do drugog. Postoje oni skupo uređeni kafići s interijerom od kože i mesinga, s udobnim kaučevima i foteljama za „chillanje”,  oni u kojim se piće skupo plaća. U njih se „izlazi”, u njima se ljudi nalaze na spojeve i žele provesti ugodno vrijeme u društvu i ambijentu. Neki od tih lokala su razvikani i na posebnim lokacijama. Tamo se ljudi ciljano sastaju kako bi bili viđeni, jer su poznati. Ili kako bi si priuštili tu neku posebnu atmosferu ili malo nekog glamura. Subotnja ...

Kad se negdje dogodi rat, neki do tada, rekli bismo, normalni i po ničemu posebno upadljivi ljudi pretvore se u zvijeri, mučitelje, zlostavljače, silovatelje, pljačkaše. Nekim ljudima u takvim posebnim okolnostima padnu sve moralne, pravne i zdravorazumske barijere. Oni pokažu svoje najtamnije strane, za njih ne vrijede više nikakva pravila. Drže li oni tu tamnu stranu skrivenu i potisnutu u sebi već od ranije, ili se ona razvije u tim ratnim okolnostima, to bi možda psiholozi ili psihijatri mogli bolje objasniti. Kad ljudi dobiju moć, neki položaj, funkciju, neku rukovodeću poziciju, nekim ljudima se dogodi nešto slično. Takvima padnu barijere, nestane osjećaj za pravo, pravdu i neke općeprihvaćene međuljudske norme, pa počnu se smatrati centrom svega i svačega. Počnu smatrati da se sve treba vrtjeti oko njih. Oni počnu maltretirati svoje podređene i suradnike, iskaljivati svoje hireve i mušice na njima, počnu krasti, varati, izmišljati nebuloze. Nekakav sličan čudan zaokret u moz...

Kad vidimo pored nekog gradilišta onu veliku ploču sa zastavom Europske unije i popratnim tekstom, to znači da se pothvat financira iz sredstava Europske unije. To je slučaj s projektima za koje Europska unija procijeni da su od posebnog značenja za dotični kraj, državu, a možda čak i šire. U te fondove uplaćuju većinskim udjelima bogatije zemlje-članice, u konačnici građani kroz poreze. Ali to također može značiti da se financiraju projekti u slabije razvijenim zemljama-članicama, ali ne zato što se radi o projektima šire važnosti, i ne zato što su pretjerano skupi, nego zato što u nekim zemljama-članicama nedostaje kulture rada, poslovanja i odgovornosti, pa te zemlje-članice zbog toga nisu voljne ili u stanju same sebi financirati određene projekte. Grad u kojem živim ima četiri nadvožnjaka preko željezničke pruge. Ranije nije imao niti jednog nadvožnjaka, ali sad ima četiri, financirana iz fodova Europske unije. Ta četiri obična dvotračna cestovna nadvožnjaka od uobičajenih b...

Želim skrenuti pažnju na sebe, po mogućnosti na jednostavan način. E pa društvene mreže su idealno mjesto za zadovoljavanje takvih ljudskih potreba. Ali neću na netu pisati blog o kolačima, vlastitu liriku, svoja politička razmišljanja ili putopise. Neću dijeliti detalje iz svog hobija na netu. Sve mi je to prekomplicirano, a možda i nemam ništa pametno za reći.   Stavit ću jednostavno fotografiju na kojoj stojim ispred roštilja i okrećem ćevape, kako vrtim odojka na ražnju, kako sjedim s grupom ljudi za stolom punim alkohola i pečenog mesa. Ako idem na more, stavit ću obavezno neke slike s plaže ili iz same vožnje (recimo, tako da se vidi kako autom ulazimo u tunel Sveti Rok), ako idem jesti u restoran, stavit ću opet neku sliku s hranom i pićem na stolu. Ako su neke važnije utakmice, svoju ću sliku nadopouniti nekim nacionalnim ili nogometnim simbolima. Možda ću se slikati kako navijam s ekipom za stolom punim pive i grickalica. Ako imam psa ili mačku, životinja će svakako bi...