Caffe bar „Drugi dom“

Jedna od pojava, koje me oduvijek u Hrvatskoj fasciniraju, su ti mnogobrojni kafići, birtije i slični objekti koji su se devedesetih godina počeli eksponencijalno množiti na svakom metru. Pitao sam se mnogo puta kako je moguće da u skoro svakoj većoj zgradi, u skoro svakoj ulici, u svakom malom naselju ili selu s jedva dvadesetak kuća postoji kafić. U naseljima s velikim stambenim zgradama, na autobusnim kolodvorima, tržnicama ili u trgovačim centrima često bude po nekoliko kafića, ponekad čak u nizu, jedan do drugog.

Postoje oni skupo uređeni kafići s interijerom od kože i mesinga, s udobnim kaučevima i foteljama za „chillanje”,  oni u kojim se piće skupo plaća. U njih se „izlazi”, u njima se ljudi nalaze na spojeve i žele provesti ugodno vrijeme u društvu i ambijentu. Neki od tih lokala su razvikani i na posebnim lokacijama. Tamo se ljudi ciljano sastaju kako bi bili viđeni, jer su poznati. Ili kako bi si priuštili tu neku posebnu atmosferu ili malo nekog glamura. Subotnja prijepodneva na zagrebačkoj špici ili splitska riva, su takvi  primjeri. To su neki ostaci nekadašnje kavanske kulture u ovim krajevima. U takvim kafićima boravi se sat, dva, možda i tri, i opet se odlazi dalje.

Interesantna mjesta, na koja često nailazimo po gradovima na području bivše Jugoslavije, a možda i drugdje u istočnoj Europi, su ugostiteljski objekti, često u obliku kućica, limenki ili drugih neobičnih konstrukcija, u sklopu tržnica ili autobusnih kolodvora, ili poredanih naizmjenično s pekarama oko tramvajskih okretišta. Te mahom neugledne birtije savršeno se uklapaju u tržnice, autobusne kolodvore i tramvajska okretišta, i čine zajedno s njima jedan ambijent pomalo odvratnog šarma. Oni preživljavaju zahvaljujući svojim frekventnim lokacijama. Tu svrate ljude na kratko nakon kupovine na placu s vrećicama u rukama, dok čekaju autobus ili oni u prolazu na jutarnjem putu do posla ili popodne s posla, ovisno o ukusu i psihičkim i fizičkim  potrebama, na brzu rakiju, pivo ili kratku kavu.

A pravi fenomen su oni bezbrojni kafići i birtije u našoj blizini, u ulici ili čak zgradi u kojoj živimo, u našem selu u blizini dućana ili vatrogasnog doma. U tim kafićima rijetko sjede žene. Skoro pa isključiva publika su im muškarci. Ti muškarci imaju svoj ustaljeni kafić. Oni se s nikim ne dogovaraju za izlaske jer njima je kafić kao drugi stan, bijeg iz kuće, bijeg od kućnih obaveza, bijeg od žene ili bijeg od samoće. Kao neka društvena prostorija u kojoj će najčešće naći nekog za piće i razgovor o skupoći struje i registracije auta, o mizernoj plaći ili mirovini, o Dinamu i Hajduku, o sranju na poslu ili sa ženom, o majstoru za plin koji nikako da dođe, ili o problemima s djecom. A i ako ne naiđu na nikog poznatog, nije bitno. Može se popričati i koja riječ s osobljem lokala. Takvi muškarci mogu sjediti za istim stolom bez da pričaju. Bitno je biti tu, piti svoju pivu, kavu ili gemišt, čitati površno bezvrijedne sadržaje na mobitelu ili gledati nekakve strane automobilske utrke na televizoru. A ako nema u blizini kafića, ili ako se nema novaca, kolektivno muško pivo se ispija ispred mini marketa.

Ti muškarci su jedno ogledalo društva u kojem živimo i mentaliteta koji u njemu prevladava. Oni sjede satima u kafićima jer im se ne da ništa kreativno, pametno ili korisno započeti sa sobom. Jer bi sve to iziskivalo stanoviti trud i angažman. Ali, eto, njima se to ne da... Oni provode sate u kafiću zato što smatraju da imaju takve situacije i probleme u životu i šire, za koje oni naravno nisu krivi, i koje oni naravno ne mogu riješiti. A jedini način nositi se s njima vide u tupom dangubljenju po birtijama.