Nadvožnjak Europske unije

Kad vidimo pored nekog gradilišta onu veliku ploču sa zastavom Europske unije i popratnim tekstom, to znači da se pothvat financira iz sredstava Europske unije. To je slučaj s projektima za koje Europska unija procijeni da su od posebnog značenja za dotični kraj, državu, a možda čak i šire. U te fondove uplaćuju većinskim udjelima bogatije zemlje-članice, u konačnici građani kroz poreze.

Ali to također može značiti da se financiraju projekti u slabije razvijenim zemljama-članicama, ali ne zato što se radi o projektima šire važnosti, i ne zato što su pretjerano skupi, nego zato što u nekim zemljama-članicama nedostaje kulture rada, poslovanja i odgovornosti, pa te zemlje-članice zbog toga nisu voljne ili u stanju same sebi financirati određene projekte.

Grad u kojem živim ima četiri nadvožnjaka preko željezničke pruge. Ranije nije imao niti jednog nadvožnjaka, ali sad ima četiri, financirana iz fodova Europske unije. Ta četiri obična dvotračna cestovna nadvožnjaka od uobičajenih betonskih elemenata i nekoliko kilometara običnih dvotračnih pristupnih cesta, grade se već kojih pet ili više godina. Zapravo ne grade se, jer većinu vremena gradilišta su prazna. Nema radnika, nema strojeva. Razne priče i članci kolaju o uzrocima te tipične hrvatske priče: Krive su Hrvatske željeznice kao investitor, krivi su izvođači, krivo je neko ministarstvo, kriv je grad. Naravno nećemo nikad doznati tko je sve odgovoran, i naravno, nikad se nitko ne smatra krivim.

Danas, nakon nekoliko godina kašnjenja, pušten je u promet jedan od ta četiri nadvožnjaka. I taj nadvožnjak će stvarno riješiti jedan prometni problem. Ali moje veselje je pomiješano s nevjericom. Napokon i to da se dogodi? I zašto je to sve tako drugo trajalo? Zapravo još traje, jer ovo je tek prvi nadvožnjak. Oni ostali i dalje stoje negdje u praznom prostoru između livada, poludovršeni, bez prilaznih cesta, i čekaju...

Na današnjem otvorenju govornici puni onih tipičnih besadržajnih fraza: Gradonačelnik je govorio nešto o vrijednim ljudima u našem gradu, kako imamo sve u svojim rukama (a da??) i kako smo sve atraktivnije mjesto, a jedan saborski zastupnik isticao je kako poznaje i razumije ovaj grad i kako uvijek rado u njega dolazi. Neki od okupljenih građana su pljeskali. Jer, eto, dobili su ipak, makar s  višegodišnjim kašnjenjem, makar neki djelić. Kao pas koji vidi konzervu s psećjom hranom, koji zna da je to njegov obrok, ali kojeg mu nitko nikako ne daje. A onda mu netko napokon, nakon dugog, dugog vremena gladovanja, baci koju mrvicu. I on se tome veseli.

Malo mi je žao naših europskih sugrađana u drugim zemljama koji moraju svojim porezima financirati projekte u drugim zemljama članicama u kojim se nadležni ljudi zajebavaju s njihovim novcima. Kao da su ti novci ničiji. Nazvao bih taj prvi nadvožnjak “Most Europske unije” u znak zahvalje što s dobrim namjerama nažalost bacaju novce na projekte u neodgovornim i nesređenim zemljama-članicama.