Promet - rat ili igralište

Kad se negdje dogodi rat, neki do tada, rekli bismo, normalni i po ničemu posebno upadljivi ljudi pretvore se u zvijeri, mučitelje, zlostavljače, silovatelje, pljačkaše. Nekim ljudima u takvim posebnim okolnostima padnu sve moralne, pravne i zdravorazumske barijere. Oni pokažu svoje najtamnije strane, za njih ne vrijede više nikakva pravila. Drže li oni tu tamnu stranu skrivenu i potisnutu u sebi već od ranije, ili se ona razvije u tim ratnim okolnostima, to bi možda psiholozi ili psihijatri mogli bolje objasniti.

Kad ljudi dobiju moć, neki položaj, funkciju, neku rukovodeću poziciju, nekim ljudima se dogodi nešto slično. Takvima padnu barijere, nestane osjećaj za pravo, pravdu i neke općeprihvaćene međuljudske norme, pa počnu se smatrati centrom svega i svačega. Počnu smatrati da se sve treba vrtjeti oko njih. Oni počnu maltretirati svoje podređene i suradnike, iskaljivati svoje hireve i mušice na njima, počnu krasti, varati, izmišljati nebuloze.

Nekakav sličan čudan zaokret u mozgu dogodi se nekim ljudima kad sjednu za volan automobila, a nekima još više kad sjednu na motor. To mogu biti inače mirni, pristojni i civilizirani ljudi, ali kad sjednu za upravljač, kao da su dobili u ruke oružje jako stotinu kilovata, kao da su dobili neki spravu za iživljavanje, nešto im daje silu i snagu. Nešto čime mogu pokazati okolini svoju moć. Takvima je promet ono što je djeci igralište. Imati bolji romobil ili veću lopatu i kanticu, to njima znači imati veći i brži motor ili auto, i raspaliti se po cesti. Njima promet predstvlja rat, a drugi sudionici u prometu su im protivnici koji smetaju, kojih se treba riješti. I tu ne vrijede više nikakvi zakoni, osim zakona bezobraznijeg i jačeg. Neki si okače krunicu oko retrovizora kao neku vrstu zaštite i donositelja sreće u toj borbi na asfaltu.

Nekima je u vožnji glavna aktivnost korištenje mobitela, dok pritom kao usput voze na slijepo, ležeći u u vozačkom sjedalu u nekom čudnom polubočnom položaju. Na autocesti se debeli auti s puno konjskih snaga naganjaju i natječu tko će biti brži. Po gradskim prometnicama neki auti, a posebno motori, jure suludim brzinama, ulaze u škare, pretječu u zavojima, ubacuju se u zadnjem trenu na silu između dva auta, voze slalom iz trake u traku bez davanja žmigavca i ugrožavaju ostale. Takvi ne moraju paziti kako voze - drugi trebaju čuvati kosti. Jer ti takvi su velika djeca na smrtonosnom igralištu zvanom cestovni promet. Oni su u ratu i bore se za što brži dolazak na cilj. A još kad je i alkohol u igri, posljedice su potpuno nesagledive.

Mediji donose skoro svaki dan vijesti o nečijim luđačkim vozačkim potezima, pregaženim pješacima ili policajcima, autima sletjelim s ceste, zabijenim u stupove, u kuće ili jednim u druge. Upravo čitam kako su se u Sesvetama dva automobila frontalno sudarila sa smrtnim posljedicama zbog pijanog luđaka. I čitam kako je netko u Velikoj Gorici projurio doslovno kroz sredinu rotora, preko okruglog travnatog otoka. Možda bi takve trebalo slati na redovite temeljite psihološke i psihijatrijske provjere, ne bi li se dokučilo što im se mota po glavi?