Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

Jutro u Zagrebu, Glavni kolodvor, malo prije devet sati. Na trećem peronu, petom kolosijeku, elektromotorni vlak, jedan od onih Končarevih garnitura koje su u središnjoj Hrvatskoj već godinama svakodnevna pojava, jedan od rijetkih vrijednih i inteligentnih hrvatskih proizvoda, čeka polazak za Veliku Goricu – Sisak – Sisak Caprag – Sunju – Volinju (tako ga najavljuje razglas). Volinja je malo mjesto, i bilo bi posve nepoznato. Ali kako se nalazi na hrvatsko-bosanskoj granici, kako je zadnji kolodvor s hrvatske strane, mjesto je pod nesretnim okolnostima postalo malo poznatije. Jer u Volinji sada već nekoliko godina završavaju vlakovi putničkog prometa Hrvatskih željeznica. Volinja se u voznim redovima spominje kao krajnje odredište. Nakon Volinje pruga prelazi rijeku Unu, i s druge se strane Une nalazi sljedeća stanica Dobrljin. Pruga nastavlja dalje prema Bosanskom Novom (danas Novom Gradu), a u Bosanskom Novom ona se grana prema Dalmaciji i prema unutrašnosti Bosne. Tamo s druge s...

Jučerašnji dnevnik HTV-a opet je blistao s temama. Otkad su ga produžili sa onih dugogodišnjih pola sata na skoro sat vremena, još ga teže ispunjavaju s bitnim i suvislim temama. Jedna jučerašnja tema bila je poprilična inflacija i posljedično tome skupoća ovogodišnjeg “blagdanskog stola” u Hrvata. Prikazali su podatke kako je netko izračunao, ako sam dobro shvatio to su bili sindikati, kako će raskošnija varijanta blagdanskog stola za tročlanu obitelj ove godine koštati čak oko 2000 kuna. I to je sada kao problem. Usput: Za neku srednju varijantu su izračunali oko 1200 kuna, a za onu skromnu oko 600 kuna. Znam da je inflacija svugdje oko nas, da su u zadnje vrijeme poskupjeli hrana, režije, usluge, skoro sve, da životni troškovi rastu neubičajenom brzinom, te da je to sve navodno zbog rata u Ukrajini, ma da, svjestan pohlepe u ekonomiji, u to ne vjerujem sasvim. Ali ne znam točno što je taj blagdanski stol, kako se on računa, po kojim kriterijima. Mo žda se tu radi o ukupnim tr...

Nijemci vole za nogomet reći da je to najljepša sporedna stvar na svijetu. Time opisuju njegovo značenje i važnost na jedan realan i razuman način. Nogomet vole mnogi, bilo aktivno ga igrati, bilo gledati ga, raspravljati o njemu, i naravno navijati. Unatoč svemu tome smatraju da je nogomet ipak sporedna stvar, te da su glavne i važne stavri u životu pojedinca, kao i za cijelo društvo, neke sasvim druge. U Hrvata je vrijednosna ljestvica malo drukčije posložena. Nogomet je, a naročito kad se održavaju neke važnije nogometne manifestacije, nikako sporedna, već vrlo važna stvar. Toliko važna da se djeci u školama daje mogućnost gledanja utakmica za vrijeme nastave, toliko važna da saborski zastupnici prekidaju sjednice zbog gledanja utakmica. Nogomet je u Hrvata kao borba, kao rat, kao da budućnost naroda i države ovise o ishodu utakmica. Nogomet je Hrvatskoj rijetka prilika dokazati i pokazati sebi i svijetu da je, osim iznajmljivanja kreveta i pečenja ćevapa, u stanju još i nešto d...

Put Hrvatske u europske integracije kao da ima za pojedine etape unaprijed isprogramiran takt od po deset godina. Ovo je naravno ironično rečeno, ali evo: Godine 2003. Hrvatska je podnijela zahtjev za članstvom u Europskoj uniji, a primljena je deset godina kasnije, godine 2013., a još dodatnih deset godina je trebalo proći da postane 2023. dio Schengenskog prostora. I svaki put je to za Hrvatsku bilo jedno dugogodišnje natezanje puno problema i neizvjesnosti. Mnoge druge države srednje Europe su u znatno kraćim razdobljima postizale te ciljeve. Slovenija, Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Estonija, Latvija i Litva su jednako kao i Hrvatska oko 1990. napustile socijalizam, ali su u Europsku uniju primljene već 2004., a u Schengenski prostor ušle zatim već 2007. One su, zajedno sa “starim” članicama Europske unije, ta tzv. Europa. Same se smatraju Europom, drugi ih također smatraju Europom, njima vjerujemo, one slove kao sređene. Onda postoje još one države kandidati i potencijaln...

Prednje, zajedničke strane eurokovanica su nam već dugi niz godina poznate, a one stražnje strane, tzv. nacionalne strane svaka država oblikuje po vlastitom nahođenju. Tu su Brandenburška vrata u Berlinu, njemački orao i hrastovo lišće, austrijski runolist, Mozartov lik i bečka katedrala, belgijski, španjolski i nizozemski kraljevi, irska harfa, i sve to mnoštvo motiva, ionako je teško za popamtiti. Idejna rješenja hrvaske nacionalne strane, nisam do sada pratio u medijima. Samo se sjećam da je bila neka priča s plagijatom idejnog rješenja, krađom tuđeg motiva ili tako nekako,... ništa čudno kod nas... Ali neka logika mi govori da bi na nacionalne strane eurokovanica pojedine zemlje eurozone trebale stavljati motive i simbole tipične za svoju zemlju, reprezentativne građevine, prirodne ljepote, predmete iz tradicije i kulture, likove osoba koje imaju posebne zasluge za tu državu ili poseban status. I to tako da motivi na svim apoenima eurokovanica daju neku smislenu cjelinu. Danas ...