Zagreb - Sisak - Volinja

Jutro u Zagrebu, Glavni kolodvor, malo prije devet sati. Na trećem peronu, petom kolosijeku, elektromotorni vlak, jedan od onih Končarevih garnitura koje su u središnjoj Hrvatskoj već godinama svakodnevna pojava, jedan od rijetkih vrijednih i inteligentnih hrvatskih proizvoda, čeka polazak za Veliku Goricu – Sisak – Sisak Caprag – Sunju – Volinju (tako ga najavljuje razglas).

Volinja je malo mjesto, i bilo bi posve nepoznato. Ali kako se nalazi na hrvatsko-bosanskoj granici, kako je zadnji kolodvor s hrvatske strane, mjesto je pod nesretnim okolnostima postalo malo poznatije. Jer u Volinji sada već nekoliko godina završavaju vlakovi putničkog prometa Hrvatskih željeznica. Volinja se u voznim redovima spominje kao krajnje odredište.

Nakon Volinje pruga prelazi rijeku Unu, i s druge se strane Une nalazi sljedeća stanica Dobrljin. Pruga nastavlja dalje prema Bosanskom Novom (danas Novom Gradu), a u Bosanskom Novom ona se grana prema Dalmaciji i prema unutrašnosti Bosne. Tamo s druge strane Une voze bosanski vlakovi, pardon, vozovi. Ali preko granice ništa, kao da je hladni rat, kao da si dvije neprijateljske države stoje sučelice, kao da su namjerno presjekle prometne komunikacije onako kako to neprijateljske države često čine. A zapravo si nisu neprijateljske.

Tom nekada važnom unutarjugoslavenskom i međunarodnom prugom vozilo je dnevno i do desetak brzih, poslovnih i ekspresnih vlakova prema Dalmaciji i Bosni i Hercegovini. (Poslovnim vlakovima su se nazivali komforni vlakovi isključivo prvog razreda i uključenim lunch paketom, a vlakovi neki su imali i televizore.) Poznata imena vlakova su bila Marjan express iz Zagreba za Split, Kornat express za Šibenik i Zadar, Olimpik i Bosna express na relaciji Zagreb -  Sarajevo, Mostar express iz Stuttgarta za Ploče, vlak s imenom Dalmacija na relaciji Stuttgart – Split, vlak Aurora (Zagreb – Beograd), vlak Dioklecijan (Beograd – Split), pa vlakovi Maribor – Banja Luka, Ljubljana – Sarajevo, Beč – Split...

Tom prugom je vozilo dnevno još desetak putničnih vlakova koje su lokalni stanovnici Banovine nazivali kaubojcima. Taj nadimak su ti vlakovi zaradili jer su im vagoni često bili oni kratki dvoosovinski, vrlo glasni i neudobni, s drvenim sjedalima. Tako nekako su si stanovnici Banovine očito zamišljali putovanje u vagonima na divljem zapadu.

Ta pruga je bila jedna od prometnih žila kucavica u Jugoslaviji i šire. Putovalo se poslovno i privatno. Obitelji s mnogo kojekakvih torbi i cekera su putovale na more ili u posjet rodbini, gastarbajteri odlazili u Njemačku na rad ili stizali u posjet svojim kućama, radnici iz sisačke željezare i rafinerije putovali su vikendom obiteljima u Bosnu ili se iz Bosne vraćali na rad u Sisak, poslovni ljudi putovali su na sastanke u neki drugi kraj Jugoslavije.

O tome da je taj željeznički pogon nekoć bio znatno intenzivniji, svjedoči i velika kolodvorska zgrada u Sisku zajedno s velikim (bivšim) spremištem za lokomotive. A danas se taj pravac sveo na prigradsku liniju koja uglavnom prevozi dnevne migrante sa Banovine i Turopolja na posao, fakultet ili u školu u Zagreb, a predvečer iz Zagreba natrag na Turopolje i Banovinu. Današnji obujam prometa više odgovara njemačkom S-Bahnu.

By the way: Štete od potresa na kolodvorskoj zgradi u Sisku i nakon dvije godine još uvijek nisu popravljene. Zgrada je i dan danas djelomično neupotrebljiva i propada.