Između Europe i Balkana

Put Hrvatske u europske integracije kao da ima za pojedine etape unaprijed isprogramiran takt od po deset godina. Ovo je naravno ironično rečeno, ali evo: Godine 2003. Hrvatska je podnijela zahtjev za članstvom u Europskoj uniji, a primljena je deset godina kasnije, godine 2013., a još dodatnih deset godina je trebalo proći da postane 2023. dio Schengenskog prostora. I svaki put je to za Hrvatsku bilo jedno dugogodišnje natezanje puno problema i neizvjesnosti.

Mnoge druge države srednje Europe su u znatno kraćim razdobljima postizale te ciljeve. Slovenija, Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Estonija, Latvija i Litva su jednako kao i Hrvatska oko 1990. napustile socijalizam, ali su u Europsku uniju primljene već 2004., a u Schengenski prostor ušle zatim već 2007. One su, zajedno sa “starim” članicama Europske unije, ta tzv. Europa. Same se smatraju Europom, drugi ih također smatraju Europom, njima vjerujemo, one slove kao sređene.

Onda postoje još one države kandidati i potencijalni kandidati, kao što su Srbija, Bosna i Hercegovina, Albanija, Sjeverna Makedonija, Kosovo, Moldavija. Koje od tih država će ikada ući u Europsku uniju, te hoće li uopće ući, vrlo je neizvjesno. Zajedničko im je da ne udovoljavaju mnogim europskim standardima, kako na papiru, tako još više u praksi. One su taj tzv. Balkan. Same se smatraju Balkanom, drugi ih također smatraju Balkanom, njima ne vjerujemo baš, one slove kao nesređene.

A Hrvatska je tu negdje između, granični slučaj između Europe i Balkana. Imamo nešto drukčiju samopercepciju od onoga kako nas drugi doživljavaju: Rado se smatramo srednjoeuropskom zemljom, dok nas neki drugi ipak radije vide više na Balkanu. Zato imamo i taj “specijalni tretman”. Vjeruju nam, pa opet ne vjeruju. Smatraju nas donekle sređenom, ali ipak donekle nesređenom državom. Onaj dio naprednog srednjoeuropskog duha i mentaliteta u hrvatskom društvu vuče naprijed. Ali onaj primitivni balkanski mentalitet koči; on bi nas najradije, barem kad su u pitanju neke stvari, pretvorio u društvo koje se bazira na plemenima, kumstvima i crkvi kao glavnom autoritetu, ili vratio u devetnaesto stoljeće i dobro ogradio od svakakvih naprednih utjecaja.

Čudne iznimke su Bugarska i Rumunjska, jer su i one doduše dio tog tzv. Balkana, ali su ipak već 2007. primljene u Europsku uniju. I to ne zato što su ispunjavale kriterije, već zato što se Europska unija tada upustila u pokus: Umjesto da države, potecijalne članice, prije prijema u članstvo ispune sve uvjete, primit će ih se već ranije u članstvo, u nadi da će ih članstvo motivirati da što prije postignu uvjete i time opravdaju unaprijed ukazano povjerenje. Eksperiment nije uspio. Te dvije države su i dan danas u svakom pogledu na dnu Europske unije, a o Schengenu i dalje ni govora.

Većina hrvatskih građana neće osjetiti nikakve prednosti od ulaska u Schengen, jer hrvatski građani rijetko napuštaju svoju zemlju prema zapadu. Olakšanje će zato osjetiti Hrvati koji žive u zapadnoj Europi, strani turisti, građani koji svakodnevno prelaze granicu zbog zaposlenja u Sloveniji, kao i razni poslovni ljudi. Olakšanje će osjetit i oni rijetki Hrvati koji ne provode godišnji odmor uvijek samo na Jadranu, već vole upoznati i druge zemlje. Kao Europljanin, veselim se slobodnom prolazu na Macelju, Bregani i Goričanu.