Saborski restoran

Hrvatski sabor je jučer imao svoj dan otvorenih vrata, građani su mogli uz vodiča obići Sabor, doznati razne zanimljivosti o njemu i razgovarati sa zastupnicima. To je onaj Sabor koji nekad liči na tragikomičnu predstavu, onaj u kojem se naši zastupnici natječu tko će koga bolje uvrijediti, tko će kome bolje nešto “spustiti”, tko će kome izvući neki nezgodan detalj iz osobne ili političke prošlosti. 

Ali i onaj Sabor koji jedan od najvažnijih državnih tijela, jedan od ključnih simbola demokratskog poretka, onaj u kojem 151 na slobodnim i za sve građane jednakim izborima izabrani zastupnik odlučuje o mnogim važnim stvarima koje se tiču svih nas.

Kad smo tijekom obilaska sjeli u jednoj dvorani, jedan gospodin iz naše grupe postavio je pitanje kako je moguće da “... jedna zločinačka organizacija, koja ima podršku od svega sedamnaest posto građana, vlada Hrvatskom...”. Jasno, gospodin je mislio na HDZ. Ali posjet Saboru sigurno nije prava prilika za postavljanje takvog pitanja, a niti je formulacija (zločinačka organizacija) prikladna.

Ali neovisno o tome, pitanje stoji. Samo što to pitanje ne treba postavljati saborskim zastupnicima s kojima smo se sreli, a niti vodiču koji nas je provodio kroz Sabor. Gospodin koji je postavio pitanje bolje neka o tome razgovara s građanima na cesti, možda sa svojom rodbinom, prijateljima, poznanicima. 

Jer jednostavno preveliki broj građana ne izlazi na izbore. Ljudima nedjeljom nije lijeno otići oprati auto, do birtije, do šoping centra ili crkve, ali im je lijeno otići do biračkog mjesta i zaokružiti brojeve na biračkim listićima. Lijeno im je obaviti to svoje građansko pravo, o kojem im mnogo toga može ovisiti. Lijeno im je uključiti se u neku političku stranku ili poduzeti neku građansku inicijativu.

Ne da im se, jer smatraju da to nema nikakvog smisla, jer su po njihovom mišljenju političari ionako svi isti, jer je politika ionako prljav posao, jer smatraju da političari ne rade za opće dobro već za sebe, jer općenito ne žele imati veze s politikom. Ne žele se aktivirati, jer je očito zanimljivije sjediti uz pivo ili kavu negdje u kafiću, brbljati s nekim ispred crkve, gledati odjeću po centrima ili lickati svog “limenog ljubimca” (kakav glup izraz). 

Jedan plitak i komotan stav koji upravo omogućuje da jedna te ista grupa političara godinama i godinama vlada. Jedan stav koji mnogim političarima i drugim javnim osobama  upravo jamči sigurnost i nesmetane aktivnosti u jednom društvu nezrelih građana. S takvim pasivnim građanima kvaliteta politike može biti na zabrinjavajuće niskim razinama. Političari si svašta dopuštaju, a građani toleriraju.

U večernjem TV dnevniku su prikazali prilog o danu otvorenih vrata Sabora. Jedan gospodin srednjih godina, koji je došao posjetiti Sabor, ozbiljnog izraza lica izjavio je u kameru da je došao u Sabor vidjeti kakav je saborski restoran. Stvarno jedno vrlo bitno političko pitanje za hrvatske građane

Ovom društvu potrebno je više građanske svijesti, više interesa za javne teme, više učešća građana u politici. I mediji imaju svoj dio odgovornosti. Umjesto da se fokusiraju na gluposti i beznačajne događaje, više pozornosti trebaju posvetiti politici; približiti politiku građanima na razumljiv način. Nije bitna vijest je li nekom političaru djed bio partizan ili ustaša, ili da je neki političar viđem s drugom ženom na Braču. 

Bitno je o kojem zakonu se raspravlja, bitno je što će on donijeti građanima. Bitno je da političar, koji veliča NDH ili je na nezakonit način kupio stan, podnese ostavku. Podnese ostvavku, jer bi građani to trebali očekivati, jer bi i njegova stranka, ako drži do svog ugleda, to trebala tražiti.