Kruha i igara

Možda niti demokracija nije najidealniji društveni i politički poredak, možda nema idealnog, i predaleko bi vodilo sada raspravljati o tome, ali je od svih postojećih uređenja ono koje građanima pruža najviše mogućnosti uzeti učešća u javnim događanjima, te barem donekle utjecati na svoj život, a i na šire okruženje. Dapače, demokracija živi od sudjelovanja građana, u suprotnom joj se pomalo gubi smisao.

Većina ljudi je komotna, ne želi se aktivno uključiti, dok s druge strane pak od politike očekuje rješavanje svih problema i životnih pitanja. Ona manjina koja se aktivno bavi politikom, uglavnom, blago rečeno, ne udovoljava željama i očekivanjima građana. A građani i dalje imaju očekivanja (jer politika je tu da rješava ljudima životna pitanja i javne stvari), ili ih zapravo više nemaju, pa se isfrustrirani sve više okreću od politike, bilo s izrugivanjem po društvenim mrežama, bilo s gađenjem. Političari su svjesni da im takvi nezainteresirani građani ne predstavljaju ozbiljnu opasnost, pa nastavljaju po svome, građani se opet zgražavaju ili sprdaju na njihov račun. I tako se vrti taj začarani krug.

Da, ljudi su većinom komotni. Osim što bježe od politike, često ih niti ne zanima što se događa u njihovoj okolini. To što netko baca otpad u šumu, neki pogon ispušta otrovne tekućine u kanalizaciju, netko bespravno sječe šume ili gradi, tuče suprugu ili djecu, prijeti susjedima, uporno ne plaća porez, to što ne radi ulična rasvjeta ili neki započeti i poreznim novcima financirani radovi stoje godinu dana, to sve u pravilu nikoga ne zanima previše ozbiljno. Kad ih neki problem baš osobno pogodi, kad im dođe voda do grla, ljudi reagiraju. A možda niti tada, jer kažu da se nije dobro nikome zamjeriti.

Većina ljudi je komotna i poprilično nezainteresirana za svoje okruženje, ne vidi neke loše pojave ili ih jednostavno smatra toliko normalnim, da im ne pada na pamet išta poduzeti. Umjesto toga se zatvaraju u svoj privatni mali svijet u kojem im je bitno imati “kruha i igara”. Bitno im je imati za jesti i piti, kafić, mobitel i televiziju, zabave u vidu svadbi, druženja uz roštilj i utakmica na televiziji.

Svakako je udobnije sjediti na kauču i gledati Netflix, čitati beznačajne gluposti na netu, biti veliki nogometni stručnjak pred televizijom dok igra Dinamo ili Bayern, ili sjediti na nekom rođendanu i ispijati pivo za pivom ili jesti treći komad torte, umjesto se uključiti u neku stranku ili udrugu, pokrenuti neku inicijativu, založiti se za nešto, te utrošiti svoje slobodno vrijeme nastojeći nešto učiniti za sredinu u kojoj živimo. 

Nisu političari krivi za sve, jedna zemlja je ogledalo svih svojih građana. Nemaju svi jednak utjecaj, ali većina nas može barem malo nešto. I dok god se ne promijeni “mindset” većine građana (hoće li se to ikada dogoditi?), dok god ne budu spremni aktivnije se uključiti u događanja oko sebe i time podignuti kriterije u društvu, imat ćemo i dalje političare i službenike koji si dozvoljavaju stvari nepojmljive u zapadnim demokracijama, otpad po šumama, išarane trafostanice i vlakove, čekanja na liječničke termine po nekoliko mjeseci, u 21. stoljeću škole grijane pećima na drva, komunalce koji ne održavaju javne površine, glavne prometnice bez nogostupa, i još puno toga što nas poprilično svrstava na Balkan.