Zna se - država, to smo mi

Sjećate li se izbornog slogana Hrvatske demokratske zajednice: “Zna se!” Možemo joj biti vjerni pristaša ili je organski ne podnositi, ali zaobići je ne možemo nikako. Zanimljiv joj je naziv – nije stranka nego zajednica. Ima logike, jer ona po svom načinu rada nije stranka u smislu razvijenih zapadnih demokracija, čiji bi glavni smisao bio društveni i politički rad za građane, već jedna vrsta zajednice za uzajamnu pomoć u nalaženju veza i dobivanju funkcija, beneficija i unosnih poslova.

Kad je osnovana, uvjeti za pristup su joj bili su minimalni: U pravilu je bilo dovoljno smatrati se Hrvatom, biti za Hrvatsku i uvažavati lik i djelo Franje Tuđmana. Prošlost u većini slučajeva nije bila bitna. Nije bilo bitno tko je bio partizan, a tko ustaša, tko živi u Jugoslaviji, a tko u inozemstvu, tko je bio član Saveza komunista i radio u nekoj od državnih službi u Jugoslaviji, a tko je nastojao izbjegavati bilo kakav kontakt s jugoslavenskom državom i njenim, kako se to tada zvalo, društveno-političkim organizacijama.

To je bio Tuđmanov koncept “pomirbe svih Hrvata”; ta minimalna zajednička platforma bila je praktična jer je uspjela okupiti masu ljudi sasvim različitih profila: U istoj zajednici našli su se istinski vjernici i ateisti, intelektualci i polupismeni puk, ljudi koji su desetljećima živjeli na zapadu i razumjeli demokraciju i oni s područja Jugoslavije koji pojma nisu imali što demokracija zapravo je. Neki i do danas ne razumiju, i ne zanima ih.

Kako je HDZ brzo sklopio brak s Crkvom u Hrvata, svjestan njenog značenja u narodu, te joj omogućio širok prostor djelovanja u novoj državi, kombinacija je bila perfektna: Naivnim i politički neiskusnim građanima bilo je dovoljno vidjeti kombinaciju HDZ-Crkva, hrvatske zastave i “šahovnice” i čuti “Rajska djevo, kraljice Hrvata...”, a prilično nebitno im je bilo, provode li se izbori regularno, tko nezakonito troši javni novac, poštuju li se propisi, kakvo je stanje s građanskim pravima.

HDZ je smatrao da ima nešto kao ekskluzivno i prirodno pravo na ovu državu, i ubrzo se pokazalo da ta stranka nema mnogo smisla za demokraciju, parlamentarizam i zakonitost. Smatrala se općenito povlaštenom organizacijom koja "nosi" ovu državu. Suparničke političke stranke i nevladine udruge smatrale su se neprijateljskim anti-hrvatskim elementima. Jer je po shvaćanju HDZ-a svaki normalan i pošten Hrvat trebao biti za HDZ, a ne za “komunjare” ili neke sumnjive skupine poput liberala, zelenih itd. Samopoimanje HDZ-a je do dan danas ostalo slično.

Koliko HDZ i dan danas smatra da ima ekskluzivno pravo na ovu državu, vidi se po tome što su se godinama pribavljala sredstva za financiranje stranke na nezakonit način. A kad je HDZ na sudu proglašen krivim, nitko iz stranačkog vodstva nije smatrao nužnim ispričati se hrvatskoj javnosti. Jasno, nisu svi članovi i birači HDZ-a isti. Ali HDZ još uvijek ima dovoljno članova i birača s niskim kriterijima, kojima nije potrebna nikakva isprika, jer u takvom načinu financiranja stranke, stalnim skandalima ministara ili drugim pojavama nepojmljivim u razvijenim društvima ne vide nikakav problem. Očito i Crkva ne vidi problem u svemu tome; ne oglašava se javno na takve teme.