Robert Lehpaner - Poskupljenja iz pohlepe
Moram priznati da me današnji bojkot trgovina ugodno iznenađuje. Koliko vidim iz slika na internetu, rekao bih da je velika većina građana prihvatila bojkotiranje trgovina. A iznenađuje me zato što hrvatski građani inače trpe sve i svašta što im politika i ekonomija priređuju i što svoje frustracije eventualno (samo) kanaliziraju u pošalice na društvenim mrežama. Stoga su vjerojatno i trgovine iznenađene.
Čitam komentare nekih ekonomista na internetu. Drže se one vječne i jednostavne priče da inflacija nastane kad je potražnja veća od ponude, odnosno kad dođe do nestašice pojedinih artikala. Stvarno ne primijetim nikakvu nestašicu voća i povrća (osim što je po izgledu često prikladnije za napoj nego za ljudsku konzumaciju), ali vidim da je krumpir poskupio s nekadašnje 3 kune (40 centi) na 1 euro, dok su banane poskupjele s 3 kune (40 centi) na čak 1,40 euro. Ne primjećujem niti pomanjkanje toaletnog papira, ali je cijena velike šteke papira porasla s nekadašnjih 25 kuna (3,30 eura) na preko 6 eura. Ja ne vidim nigdje u Hrvatskoj nestašice robe. Naprotiv, vidim oko sebe sve više i više trgovačkih centara prepunih raznom robom.
Čitam i objašnjenje ekonomista da inflaciju prouzrokuju poremećaji na svjetskoj političkoj sceni. Onda neka mi objasne koje veze rat u Ukrajini ima s povećanjem cijena juha od svojevremeno 3 do 4 kune (40 do 50 centi) na sadašnjih 1,50 euro, kao i dvo- ili trostrukim povećanjem cijena kompletnog mesa, gela za tuširanje, kopirnog papira ili salate od tune. Neka mi objasne kakve veze ima rat u Ukrajini s drastičnim poskupljenjem skoro pa svega.
Inflacija je lančani efekt koji najčešće nastaje iz čiste pohlepe. Povećavam cijene zato što mogu. Svako opravdanje za povećanje cijena je dobrodošlo, bio to rat u Ukrajini, izraelsko-palestinski rat, napetosti u Siriji, prijetnje Irana Izraelu odmazdom jer je Izrael ubio nekog islamskog vođu, klimatske nepogode, što god. Ali, dok će u razvijenijim zemljama s kritičnijim potrošačima i jakim potrošačkim udrugama proizvođači i trgovci biti oprezniji u dizanju cijena, u Hrvatskoj se niti proizvođači, niti trgovci ne trebaju bojati potrošača i potrošačkih udruga. Iako u demokratskim zemljama s tržišnim gospodarstvom vlade nemaju mnogo utjecaja na cijene, njemački kancelar ili američki predsjednik zasigurno imaju više utjecaja na pojedine menadžere i direktore tvornica i trgovačkih lanaca, i sigurno apel tih političara ima veću težinu nego riječ nekog hrvatskog političara koji bi se možda pritom usput našao u nekom sukobu interesa ili skandalu. Sjetimo se samo blamaže ministra gospodarstva Filipovića kad je bezuspješno tražio od trgovačkih lanaca javno objavljivanje cijena na posebno u tu svrhu izrađenoj webstranici, kako povodom prijelaza na euro ne bi došlo do poskupljenjâ.
Autoritet hrvatski političara sigurno neće odjednom porasti, ali će današnji bojkot možda biti početak općehrvatskog razmišljanja o vlastitoj potrošnji. Redoviti bojkot petkom bi bilo dobar način održavanja „borbene klime“, ali samo uz uvjet da građani stvarno smanje potrošnju robe, da preispitaju jesu li im doista potrebni svi artikli, naročito oni bolesno poskupjeli, a ne da četvrtkom kupe sve ono što bi inače kupili petkom.
Čitam komentare nekih ekonomista na internetu. Drže se one vječne i jednostavne priče da inflacija nastane kad je potražnja veća od ponude, odnosno kad dođe do nestašice pojedinih artikala. Stvarno ne primijetim nikakvu nestašicu voća i povrća (osim što je po izgledu često prikladnije za napoj nego za ljudsku konzumaciju), ali vidim da je krumpir poskupio s nekadašnje 3 kune (40 centi) na 1 euro, dok su banane poskupjele s 3 kune (40 centi) na čak 1,40 euro. Ne primjećujem niti pomanjkanje toaletnog papira, ali je cijena velike šteke papira porasla s nekadašnjih 25 kuna (3,30 eura) na preko 6 eura. Ja ne vidim nigdje u Hrvatskoj nestašice robe. Naprotiv, vidim oko sebe sve više i više trgovačkih centara prepunih raznom robom.
Čitam i objašnjenje ekonomista da inflaciju prouzrokuju poremećaji na svjetskoj političkoj sceni. Onda neka mi objasne koje veze rat u Ukrajini ima s povećanjem cijena juha od svojevremeno 3 do 4 kune (40 do 50 centi) na sadašnjih 1,50 euro, kao i dvo- ili trostrukim povećanjem cijena kompletnog mesa, gela za tuširanje, kopirnog papira ili salate od tune. Neka mi objasne kakve veze ima rat u Ukrajini s drastičnim poskupljenjem skoro pa svega.
Inflacija je lančani efekt koji najčešće nastaje iz čiste pohlepe. Povećavam cijene zato što mogu. Svako opravdanje za povećanje cijena je dobrodošlo, bio to rat u Ukrajini, izraelsko-palestinski rat, napetosti u Siriji, prijetnje Irana Izraelu odmazdom jer je Izrael ubio nekog islamskog vođu, klimatske nepogode, što god. Ali, dok će u razvijenijim zemljama s kritičnijim potrošačima i jakim potrošačkim udrugama proizvođači i trgovci biti oprezniji u dizanju cijena, u Hrvatskoj se niti proizvođači, niti trgovci ne trebaju bojati potrošača i potrošačkih udruga. Iako u demokratskim zemljama s tržišnim gospodarstvom vlade nemaju mnogo utjecaja na cijene, njemački kancelar ili američki predsjednik zasigurno imaju više utjecaja na pojedine menadžere i direktore tvornica i trgovačkih lanaca, i sigurno apel tih političara ima veću težinu nego riječ nekog hrvatskog političara koji bi se možda pritom usput našao u nekom sukobu interesa ili skandalu. Sjetimo se samo blamaže ministra gospodarstva Filipovića kad je bezuspješno tražio od trgovačkih lanaca javno objavljivanje cijena na posebno u tu svrhu izrađenoj webstranici, kako povodom prijelaza na euro ne bi došlo do poskupljenjâ.
Autoritet hrvatski političara sigurno neće odjednom porasti, ali će današnji bojkot možda biti početak općehrvatskog razmišljanja o vlastitoj potrošnji. Redoviti bojkot petkom bi bilo dobar način održavanja „borbene klime“, ali samo uz uvjet da građani stvarno smanje potrošnju robe, da preispitaju jesu li im doista potrebni svi artikli, naročito oni bolesno poskupjeli, a ne da četvrtkom kupe sve ono što bi inače kupili petkom.
Primjedbe
Objavi komentar