Robert Lehpaner - Hrvatske ideologije
Ovih dana nakon parlamentarnih izbora 2024, stranke i strančice preispituju kako, na koji način i tko s kim može ili ne može dogovoriti potrebnu većinu od 76 glasova u Saboru. Po onome što svakodnevno kažu mediji, jedni ne mogu nikako s koruptivnim strankama, drugi nikako sa Srbima, treći ne mogu s onima koji odobravaju istospolne brakove, četvrti ne mogu s petima jer ti peti bi bili spremni surađivati s prvima, i tako dalje. Mediji kažu da se stranke i strančice pozivaju i na ideološke razlike.
Čini mi se da je pojam ideoloških razlika ovih dana jako „in“, a bez da mu svi poznaju i razumiju značenje. Ideologija ili svjetonazor, to je cijeli jedan izgrađen skup ideja, stavova, gledišta o raznim pitanjima društva i politike, o sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, pa čak o životu i svijetu općenito. Ideologije mogu biti povezane s filozofskim ili vjerskim učenjima, odnosno nalaze uporišta u njima. Ideologije su tipične za radikalne političke i vjerske struje. Ideologije često propagiraju svrgavanje vlasti i uvođenje drukčijeg političkog sustava. U Europi, kao i u cijelom zapadnom svijetu, čini se, doba ideologija je iza nas. Ideologije su u Europi imale svoje korijene otprilike u devetnaestom stoljeću i svoj vrhunac dvadesetom stoljeću.
Ideologiju su imali komunisti. Smatrali su, na primjer, da je cijela ljudska povijest, od plemenskih zajednica pa do današnjeg kapitalističkog društva, jedna klasna borna, te da su revolucija i prijelaz iz kapitalističkog društva u pravednije socijalističko, te dalje u besklasno komunističko društvo, samo logičan nastavak to sijeda. Smatrali su da se svi segmenti društva trebaju podrediti tom cilju. Nacisti su imali ideologiju. Smatrali su da je čovječanstvo podijeljeno u rase koje se međusobno bore za opstanak. Smatrali su da je tzv. arijevska rasa najmoćnija i najvrjednija, a tzv. židovka rasa najniža i najštetnija za čovječanstvu. Smatrali su da su u toj borbi za opstanak rat i zločini protiv drugih naroda sasvim logično i legitimno sredstvo. Komunističke države poput Sjeverne Koreje i Kine imaju svoju ideologiju. Iran ima ideologiju koja se temelji na određenom tumačenju Islama, ISIL i slični pokreti također.
Stranke u Hrvatskoj imaju poneke stavove o određenim pitanjima ili područjima. Neke stranke imaju razrađenije stavove i programe, neke manje. Ali hrvatske političke stranke nemaju ideologije ili ideološke razlike. Sve hrvatske političke stranke, barem koje su mi poznate i koje imaju ikakvu ulogu u društvenom i političkom životu u Hrvatskoj, prihvaćaju Republiku Hrvatsku i njen ustavni poredak kao pravni temelj društva i svoga djelovanja, razlikuju sve svega u pojedinim pitanjima.
Kad je u Hrvatskoj riječ o tobožnjim ideološkim razlikama, zbog kojih se pojedine stranke i strančice ne podnose, onda se tu radi samo o onim besmislenim i primitivnim natezanjima o tome tko je veći ili manji Hrvat, i tko voli ili ne voli Hrvatsku, tko je komunjara ili Srbin, tko brani pedere i pobačaje. I stvarno je jedan dio hrvatskih građana do danas „ideološki“ zapeo na nivou 19. stoljeća, pa su mu takva pitanja bitna. Međutim tu se radi o pitanjima kojima se razumni ljudi u Europi 21. stoljeća odavno ne bi trebali baviti.
Osim toga, umjesto navodnih ideoloških razlika tu se ponekad jednostavno radi i o pukoj tvrdoglavosti, političkoj nezrelosti i nespremnost na dialog, na kompromise i na konstruktivnu suradnju s drugim političkim strankama, kao i međusobnoj osobnoj netrpeljivosti pojedinih političara.
Čini mi se da je pojam ideoloških razlika ovih dana jako „in“, a bez da mu svi poznaju i razumiju značenje. Ideologija ili svjetonazor, to je cijeli jedan izgrađen skup ideja, stavova, gledišta o raznim pitanjima društva i politike, o sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, pa čak o životu i svijetu općenito. Ideologije mogu biti povezane s filozofskim ili vjerskim učenjima, odnosno nalaze uporišta u njima. Ideologije su tipične za radikalne političke i vjerske struje. Ideologije često propagiraju svrgavanje vlasti i uvođenje drukčijeg političkog sustava. U Europi, kao i u cijelom zapadnom svijetu, čini se, doba ideologija je iza nas. Ideologije su u Europi imale svoje korijene otprilike u devetnaestom stoljeću i svoj vrhunac dvadesetom stoljeću.
Ideologiju su imali komunisti. Smatrali su, na primjer, da je cijela ljudska povijest, od plemenskih zajednica pa do današnjeg kapitalističkog društva, jedna klasna borna, te da su revolucija i prijelaz iz kapitalističkog društva u pravednije socijalističko, te dalje u besklasno komunističko društvo, samo logičan nastavak to sijeda. Smatrali su da se svi segmenti društva trebaju podrediti tom cilju. Nacisti su imali ideologiju. Smatrali su da je čovječanstvo podijeljeno u rase koje se međusobno bore za opstanak. Smatrali su da je tzv. arijevska rasa najmoćnija i najvrjednija, a tzv. židovka rasa najniža i najštetnija za čovječanstvu. Smatrali su da su u toj borbi za opstanak rat i zločini protiv drugih naroda sasvim logično i legitimno sredstvo. Komunističke države poput Sjeverne Koreje i Kine imaju svoju ideologiju. Iran ima ideologiju koja se temelji na određenom tumačenju Islama, ISIL i slični pokreti također.
Stranke u Hrvatskoj imaju poneke stavove o određenim pitanjima ili područjima. Neke stranke imaju razrađenije stavove i programe, neke manje. Ali hrvatske političke stranke nemaju ideologije ili ideološke razlike. Sve hrvatske političke stranke, barem koje su mi poznate i koje imaju ikakvu ulogu u društvenom i političkom životu u Hrvatskoj, prihvaćaju Republiku Hrvatsku i njen ustavni poredak kao pravni temelj društva i svoga djelovanja, razlikuju sve svega u pojedinim pitanjima.
Kad je u Hrvatskoj riječ o tobožnjim ideološkim razlikama, zbog kojih se pojedine stranke i strančice ne podnose, onda se tu radi samo o onim besmislenim i primitivnim natezanjima o tome tko je veći ili manji Hrvat, i tko voli ili ne voli Hrvatsku, tko je komunjara ili Srbin, tko brani pedere i pobačaje. I stvarno je jedan dio hrvatskih građana do danas „ideološki“ zapeo na nivou 19. stoljeća, pa su mu takva pitanja bitna. Međutim tu se radi o pitanjima kojima se razumni ljudi u Europi 21. stoljeća odavno ne bi trebali baviti.
Osim toga, umjesto navodnih ideoloških razlika tu se ponekad jednostavno radi i o pukoj tvrdoglavosti, političkoj nezrelosti i nespremnost na dialog, na kompromise i na konstruktivnu suradnju s drugim političkim strankama, kao i međusobnoj osobnoj netrpeljivosti pojedinih političara.
Primjedbe
Objavi komentar