Robert Lehpaner - Mala, odjebi!
Jedan od predbožićnih dana u jednom velikom supermarketu. Gužva na voću i povrću. Ljudi kao da su podivljali kopaju po krumpirima, klementinama, salatama, trpaju u vrećice, nose na vagu. Šećera još malo pa nestalo, očito ga treba dosta za kolače. Jer što slađe, to ukusnije. I ulja, barem onog jeftinog suncokretovog, skoro je pa nestalo. Ljudima ga treba za pripravljanje raznih jela. Što masnije, to bolje. Na mesu se čeka u redu, kupuju se velike količine, kilogrami i kilogrami. Kupuju se komadi nekih životinja zamotani u najlon. I jaja je skoro nestalo. Naravno, jer i jaja idu u sve one mnogobrojne kolače. Škrinje sa smrznutom ribom su poluprazne. Ribe će se jesti na Badnjak. A Badnjak ove godine pada na nedjelju, pa će ručak vjerojatno biti još obilniji. Umjesto jedne ili dviju vrsta ribe, bit će tri vrste. Neka se vidi raskoš i čvrsta tradicija. Dućanom ljudi guraju kolica natrpana popriličnim količinama hrane i pića. Vide se gajbe piva, paketi s bocama sokova, kutije vina, veliki paketi mesa, paketi šećera i brašna. Kao da je sve besplatno, ili kao da treba stvarati zalile za neku elementarnu nepogodu ili predstojeći rat. Neki kupci su vidno živčani, smeta im gužva, smeta im što nisu sami. Naguravaju se s kolicima kao autići u lunaparku. Kao da igraju neku igricu u kojoj se dobiju bodovi za što više natrpanih artikala.
Na izlazu supermarketa postavljen je štand Crvenog krža. Skupljaju nepokvarljivu hranu i higijenske potrepštine za potrebite sugrađane. Velika žičana kutija pored štanda, u koju se mogu odložiti donirani artikli, zjapi poprilično prazna. Pored štanda stoji cura od kojih dvadesetak godina i sramežljivo se obraća prolazećim kupcima koji guraju svoja puna kolica ka izlazu. Ona vjerojatno volontira, ona, umjesto da sjedi u kafiću ili leži kući besposleno na kauču s mobitelom u rukama, pokušava raditi nešto društveno korisno. Ali nitko od kupaca je ne doživljava, nitko ne reagira na njena obraćanja. Što li ona misli o svim tim ljudima s punim kolicima hrane i pića koji je ignoriraju? Pored nje stoji zaštitar koji, iako mu to sigurno nije u opisu radnog mjesta, također izlazećim kupcima pokušava skrenuti pažnju na akciju Crvenog križa i potaknuti ih da doniraju nešto za potrebite. Ali i njega nitko ne doživljava.
Jednog kupca, koji gura kolica natovarena pivom, vodom i gaziranim sokovima u količini za napojiti cijelu nogometnu momčad, očito iritira sramežljivo obraćanje cure u narančastom prsluku sa znakom Hrvatskog crvenog križa, te joj drsko odmahuje lijevom rukom, kao da joj želi poručiti: “Mala, odjebi!”
To je Božić. To je Božić u zemlji čija se velika većina stanovnika smatra vjernicima-katolicima, da ne velim, zemlji koja puca od silnog katoličanstva na svim stranama. Dakle zemlji čiji se skoro svi građani smatraju pripadnicima vjere koja uči ljude ljubavi i brizi prema drugima, suosjećanju, milosrđu i darežljivošću. Ali većina građana će sva ta plemenita kršćanska, a zapravo i općecivilizacijska, načela usmjeriti prema vlastitom blagdanskom stolu, prema vlastitim ukućanima i gostima. Njima treba pokazati i dokazati svu tu raskoš u jelu i piću. U te božićne dane, kad svi pričaju o ljubavi i darivanju, za mnoge građane jednostavno nema mjesta za neke tamo pete-šeste nepoznate ljude koji su spletom raznih životnih okolnosti ovisni o donacijama u vidu elementarnih artikala. Tu nema mjesta za donaciju litre ulja, kilograma brašna ili paketa riže, nema mjesta za donaciju paste za zube ili gela za tuširanje.
Na izlazu supermarketa postavljen je štand Crvenog krža. Skupljaju nepokvarljivu hranu i higijenske potrepštine za potrebite sugrađane. Velika žičana kutija pored štanda, u koju se mogu odložiti donirani artikli, zjapi poprilično prazna. Pored štanda stoji cura od kojih dvadesetak godina i sramežljivo se obraća prolazećim kupcima koji guraju svoja puna kolica ka izlazu. Ona vjerojatno volontira, ona, umjesto da sjedi u kafiću ili leži kući besposleno na kauču s mobitelom u rukama, pokušava raditi nešto društveno korisno. Ali nitko od kupaca je ne doživljava, nitko ne reagira na njena obraćanja. Što li ona misli o svim tim ljudima s punim kolicima hrane i pića koji je ignoriraju? Pored nje stoji zaštitar koji, iako mu to sigurno nije u opisu radnog mjesta, također izlazećim kupcima pokušava skrenuti pažnju na akciju Crvenog križa i potaknuti ih da doniraju nešto za potrebite. Ali i njega nitko ne doživljava.
Jednog kupca, koji gura kolica natovarena pivom, vodom i gaziranim sokovima u količini za napojiti cijelu nogometnu momčad, očito iritira sramežljivo obraćanje cure u narančastom prsluku sa znakom Hrvatskog crvenog križa, te joj drsko odmahuje lijevom rukom, kao da joj želi poručiti: “Mala, odjebi!”
To je Božić. To je Božić u zemlji čija se velika većina stanovnika smatra vjernicima-katolicima, da ne velim, zemlji koja puca od silnog katoličanstva na svim stranama. Dakle zemlji čiji se skoro svi građani smatraju pripadnicima vjere koja uči ljude ljubavi i brizi prema drugima, suosjećanju, milosrđu i darežljivošću. Ali većina građana će sva ta plemenita kršćanska, a zapravo i općecivilizacijska, načela usmjeriti prema vlastitom blagdanskom stolu, prema vlastitim ukućanima i gostima. Njima treba pokazati i dokazati svu tu raskoš u jelu i piću. U te božićne dane, kad svi pričaju o ljubavi i darivanju, za mnoge građane jednostavno nema mjesta za neke tamo pete-šeste nepoznate ljude koji su spletom raznih životnih okolnosti ovisni o donacijama u vidu elementarnih artikala. Tu nema mjesta za donaciju litre ulja, kilograma brašna ili paketa riže, nema mjesta za donaciju paste za zube ili gela za tuširanje.
Primjedbe
Objavi komentar