Ljubav je na selu

Čitam u novinama razgovor s jednim lokalnim političarom. Kaže kako njegova općina ulaže znatna sredstva u razvoj poljoprivrede. I kaže kako njegova općina ima značajne turističke potencijale (s tim da nije naveo koje, ma da bi to bilo zanimljivo doznati). I on se, kako kaže, stoga nada da će mladi ljudi ostati živjeti u toj općini i u tom kraju, a ne se odseljavati u grad.

Taj političar vjerojatno ne misli ništa loše, ali je mentalno zatvoren u ona shvaćanja koja kolaju ovim društvom i ovom državom otkad postoji: On polazi od toga da se, tko živi na selu, treba poput kmeta automatski baviti poljoprivredom, eventualno seoskim turizmom ili nekom kombinacijom jednog i drugog. On polazi od toga da svako selo treba imati neki vid turizma, jer smo turistička smo zemlja. A ako turizma nema, da je politički korektno barem govoriti kako postoje turistički potencijali. Upravo takva shvaćanja života na selu stvaraju selu egzistencijalni problem.

On se ne usudi razmišljati da ne žele svi ljudi na selu voziti traktore po oranicama, sijati kukuruz ili držati stoku. Da ne žele svi ljudi na selu prodavati domaća jaja ili odojke. On ne razmišlja da ne žele svi ljudi na selu otvarati seoske restorane zvane seoski turizam, i u njima peči meso ispod peke ili na ražnju. Njemu ne pada na pamet da nema svaki kraj neke atrakcije koje bi turistima bile zanimljive, i da ih ne mora niti imati.

Upravo zato imamo takvo žalosno stanje ruralnih područja: U njima žive uglavnom ljudi koji se stvarno bave poljoprivredom, stari ljudi ili oni koji žive od socijalne pomoći. A svi oni seljani, koji se žele školovati ili baviti nekim drugim profesijama, prisiljeni su na duga dnevna putovanja autom. Jer adekvatnog javnog prijevoza na selu često nema. Ili se ti ljudi jednostavno odsele iz takve besperspektivne sredine.

Napuštene kuće u propadadajućem stanju, zarasle u grmlje i stabla, svjedoče o iseljavanju svih ljudi koji nisu htjeli peči domaću rakiju ili sijati pšenicu. Uobičajena seoska infrastruktura hrvatskog sela su eventualno ofucana seoska birtija kojoj muškarci liječe svoje frustracije i ubijaju dosadu. Crkva s grobljem, vatrogasni dom, možda minimarket za kruh, mlijeko, paštetu i cigarete. Jasno da ne može svako selo imati fakultet, telekom centar ili tvornički pogon za stotinu radnika. Ali ipak:

Da bi se oživjelo selo i smanjilo odseljavanje u grad, potrebno je selu ukloniti imidž besperspektivnosti, dati seoskom stanovništvu osjećaj da ne živi bogu iza nogu, da život na selu nije kazna; dapače učiniti selo atraktivnim i za doseljavanje. Potrebno ga je urbanizirati, izvući iz zabiti. Austrijsko selo je uspješan primjer. 

Najvažniji je razvoj prometne infrastrukture, ali ne samo cestovne, nego i javnih prometnih mreža, uvođenjem redovitih linija povezanih u integrirane prometne sustave. Promet povezuje, dobra prometna povezanost daje osjećaj blizine, a ne odbačenosti. Zatim je prijeko protrebno prestati selo doživljavati samo kroz poljoprivredu i seoski turizam. Umjesto toga treba snažno poticati sve vrste djelatnosti na selu, naročito one koje stvaraju znatniju dodatnu vrijednost. Poticati obrazovanje seoskog stanovništva. Poticati svako novo otvaranje firme ili proširenje postojeće. Poticati doseljavanje na selo i kupnju nekretnina na selu.

Sve dok u vezi sa selom ne dođe do mentalnog preokreta u našem društvu, jedino RTL televizija ima koristi od toga: Može na račun besperspektivnosti sela snimati onu svoju niskoumnu emisiju pod nazivom ”Ljubav je na selu” koja nekima služi za zabavu ispred malih ekrana, ali ujedno pokazuje i jadnu stvarnost našeg sela.