Jebeš regiju koja Bosne nema

Ulazim u Bosnu i Hercegovinu preko Bosanske Gradiške, koja je kao i neka druga mjesta u Bosni i  Hercegovini, iz nekih ultravažnih političkih razloga devedesetih godina promijenila naziv, pa se sada zove samo Gradiška. Još jedan primjer preimenovanja gradova iz bespotrebnih ideoloških razloga, na području bivše Jugoslavije, mnogo puta tijekom dvadesetog stoljeća.

Policajac u kućici na graničnom prijelazu nosi na svojoj odori ispisan poduži latinični i ćirilićni tekst. Vjerojatno kako bi se zadovoljila nacionalna prava svih triju konstitutivnih naroda sa svoja tri vrlo različita službena jezika. Ne znam na kojem od ta tri službena jezika mi se policajac i carinik obraćaju, ali se s njima savršeno sporazumijevam. Pogled plijeni velika tabla koja mi želi dobrodošlicu u Republici Srpskoj. To je jedna od dviju čudnih političkih tvorevina, tzv. entiteta, od kojih niti jedna razumna osoba u BiH nema koristi.

Nastavljam voziti. Oko mene auti s registarskim tablicama iz čije se kombinacije brojeva i slova ne može zaključiti iz kojem su mjesta. Taj sistem “skrivanja porijekla” uveden je kako si ljudi iz različitih krajeva BiH ne bi iz mržnje razbijali aute i napadali putnike. Postoji li još ijedna država na svijetu s takvim registarskim oznakama? I takva država, koja smatra svoje stanovnike takvim divljacima da im skriva porijeklo vozilâ, ima želje učlaniti se u Europsku uniju?!

U vožnji slušam vijesti na Radiju Republike Srpske. Spikerica se služi ijekavskim govorom. Kakav je to čudan srpski jezik? Govori o nekakvom sporu Visokog predstavnika za BiH s bh-političarima. Koja normalna zemlja u doba mira ima međunarodnog tutora koji se smije uplitati u državne poslove? Zatim slijedi niz narodnjaka, onakvih kakve slušamo iz autâ i u Zagrebu, dakle u Hrvatskoj, dakle u Europskoj uniji, dakle u zemlji koja se nipošto ne želi smatrati Balkanom.

Autoput od Gradiške do Doboja očekivano je poprilično prazan. Ono malo auta na njemu uglavnom sa stranim tablicama. Tipična pojava slabo razvijenih zemalja s autocestama na naplatu. Duž cijelog autoputa od oko sto kilometara ne postoji niti jedna benzinska pumpa. Na više mjesta postoje doduše natpisi za odmorište (parkiralište, benzinska pumpa, restroran ili kafić), ali to su uvijek samo velike prazne asfaltirane površine s plastičnim WC kućicama. A kad već nema prometa i pumpi, na svakom izlazu s autoputa na jarbolima se vijore višemetarske zastave Republike Srpske.

Od Doboja do Zenice vozim se magistralnom cestom kroz neuredni i zapušteni ambijent. Na više mjesta uz cestu postavljene su ploče na kojim piše tko održava cestu. Međutim sudeći po stanju ceste, mislim da održavanje već dugo nije vidjela. Uz cestu pekare, buregdžinice, birtije i restorani iz kojih bi mi se pomalo gadilo nešto jesti ili piti. Nižu se i konaci - moteli, ali koristi se ipak turski naziv, jer smo u muslimanskom/bošnjačkom dijelu BiH. I svakih nekoliko kilometara benzinske pumpe poznatih i nepoznatih firmi. Pitam se kako sve one preživljavaju. Ali evo za jednu pumpu nalazim ipak odgovor kakav im je poslovni koncept: Na halama za popravak kamiona, koje se nalaze u sklopu pumpe, piše “Svadbena sala 1” i “Svadbena sala 2”.

Zenica pruža stravičan prizor, dominira propala željezara sa svim svojim pogonima, halama, dimnjacima. Iz rijetkih suklja gusti dim. Pitam se postoje li tu ekološki propisi koji se poštuju. I bi li se našla ijedna državna služba koja bi to rješavala. Autoput od Zenice do Sarajeva također očekivano poprilično prazan. Ali na tih sedamdesetak kilometara postoji ipak jedna benzinska pumpa. Doslovno jedna, jer samo u smjeru Sarajeva.

Stižem u Sarajevo. Prolazim pored zgrade Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH. To je savez za čiju nogometnu reprezentaciju navijaju uglavnom Bošnjaci, a ostali ljubitelji nogometa za Hrvatsku ili Srbiju. Jer BiH je zemlja s kojom se većina ne-Bošnjaka ne poistovjećuje. U polovici grada već više od pola godine zbog pružnih radova ne vozi tramvaj. Primjećujem između neboderâ male limene kućice u kojima dežuraju policajci. Onako kao ispred stranih ambasada. Objasnili su mi da je to sigurnosna mjera u kritičnim dijelovima grada. I opet, kao i zadnji put, primjećujem rešetke na prozorima prizemnih stanova. Svega toga nekad nije bilo.