Živjeti u Hrvatskoj - Robert Lehpaner

Ulazim u Bosnu i Hercegovinu preko Bosanske Gradiške, koja je kao i neka druga mjesta u Bosni i   Hercegovini, iz nekih ultravažnih političkih razloga devedesetih godina promijenila naziv, pa se sada zove samo Gradiška. Još jedan primjer preimenovanja gradova iz bespotrebnih ideoloških razloga, na području bivše Jugoslavije, mnogo puta tijekom dvadesetog stoljeća. Policajac u kućici na graničnom prijelazu nosi na svojoj odori ispisan poduži latinični i ćirilićni tekst. Vjerojatno kako bi se zadovoljila nacionalna prava svih triju konstitutivnih naroda sa svoja tri vrlo različita službena jezika. Ne znam na kojem od ta tri službena jezika mi se policajac i carinik obraćaju, ali se s njima savršeno sporazumijevam. Pogled plijeni velika tabla koja mi želi dobrodošlicu u Republici Srpskoj. To je jedna od dviju čudnih političkih tvorevina, tzv. entiteta, od kojih niti jedna razumna osoba u BiH nema koristi. Nastavljam voziti. Oko mene auti s registarskim tablicama iz čije se kombina...

Čitam u novinama razgovor s jednim lokalnim političarom. Kaže kako njegova općina ulaže znatna sredstva u razvoj poljoprivrede. I kaže kako njegova općina ima značajne turističke potencijale (s tim da nije naveo koje, ma da bi to bilo zanimljivo doznati). I on se, kako kaže, stoga nada da će mladi ljudi ostati živjeti u toj općini i u tom kraju, a ne se odseljavati u grad. Taj političar vjerojatno ne misli ništa loše, ali je mentalno zatvoren u ona shvaćanja koja kolaju ovim društvom i ovom državom otkad postoji: On polazi od toga da se, tko živi na selu, treba poput kmeta automatski baviti poljoprivredom, eventualno seoskim turizmom ili nekom kombinacijom jednog i drugog. On polazi od toga da svako selo treba imati neki vid turizma, jer smo turistička smo zemlja. A ako turizma nema, da je politički korektno barem govoriti kako postoje turistički potencijali. Upravo takva shvaćanja života na selu stvaraju selu egzistencijalni problem. On se ne usudi razmišljati da ne žele svi ljudi...

Okrutan je taj kapitalizam. Firme, kako bi stekle što veću zaradu ili barem preživjete u toj tržišnoj utakmici koja nikoga ne štedi, izmišljaju stalno razne načine kako nuditi kupcima dodatne, nove ili drukčije usluge i proizvode. Ti proizvodi i usluge katkad nemaju nikakve veze s osnovnom djelatnošću neke firme. Ali koga briga, ako se se kupcima sviđa, ako kupci kupuju, nikome ne smeta. Benzinske pumpe, ako im prostor to dozvoljava, često imaju kafiće u kojima osim kave i sličnih napitaka nude peciva i sendviče. Većina benzinskih pumpi već odavno liči na male supermarkete u kojima se mogu kupiti razne stvari od cigareta preko gela za tuširanje i dječjih igračaka, pa sve do pelješkog crnog vina. U nekim benzinskim pumpama na samom pultu gdje se plaća drže se sprave za pečenje hot doga. Već je odavno uobičajeno da osiguravajuće kuće uz klasične police osiguranja od raznih rizika, nude i tzv. asistencije, kao što su pomoć na cesti i majstor u kući, da drže vlastite poliklinike ili se...

Domovina bi bila država ili zemljopisna regija u koju smatram da pripadam, da mi je domaća, da se osjećam kao dio nje, da se poistovjećujem s njom po porijeklu, jeziku, kulturi, mentalitetu. Ili tako nekako. Moj dom u širem smislu. Ljudi smatraju domovinom ono tamo gdje su se rodili, gdje su odrasli ili gdje dugo žive ili su živjeli. Ljudi mogu za života stjecati i gubiti odnos prema prostorima u kojim su živjeli ili žive, mogu mijenjati svoje domovine. Domoljublje bi otprilike značilo da volim svoju domovinu, da nosim u sebi jedan poseban emotivni odnos prema njoj. Ili tako nekako. Domoljubima je to jedan sasvim prirodan osjećaj koji se jednostavno podrazumijeva. I iskazuju ga na različite načine. Ne razmišljaju previše o njemu, ne pokušavaju si ga izdefinirati. Domoljublje može dati jednu pozitivnu energiju u zajednici u kojoj živimo, potaknuti ljude na korisne pothvate, kao što su obrana vlastite zemlje, međusobna pomoć u katastrofama, javni radovi na infrastrukturnim projektima...