Hrvatsko kulinarstvo

Ako jedete u prosječnim restoranima ili gostionicama s domaćom kuhinjom u Sloveniji ili Austriji, u skoro svakom od tih ugostiteljskih objekata ponuda jela više ili manje stvarno odgovara tom podneblju, a ujedno je ipak ponešto različita od objekta do objekta. Skoro svaki ugostitelj nastoji unijeti neku svoju notu u jelovnik, neku svoju kreaciju, a ne raditi jednostavno copy-paste nekog drugog restorana. Pri tome ne mislim na visokoskupe restorane u koje obični građanin rijetko zalazi, mislim na sasvim prosječna mjesta za prosječne građane.

U Hrvatskoj, u kojoj ugostiteljstvo zajedno s turizmom ima tako visoko društveno značenje, u mnogim ugostiteljskim objektima ponuda se svodi uglavnom na pizze, ćevape i slične roštiljske pripravke, i petkom lignje, a prilozi i dodaci su pomfri, ajvar, luk i somuni (lepinje). Oni ugostitelji koji žele svojim gostima ponuditi "suvremenu hrvatsku kuhinju na još jačem nivou", imat će u ponudi odojak i janjetinu s ražnja. Ali nemaju svi vani kraj lokala ražanj, čak niti onaj najjednostavniji u obliku velike ružne limene kutije s motornim pogonom preko lanca.

Prizori na tanjurima i limenim ovalnim tacnama često su skoro isti. One sitne razlike od jedne do druge gostione su način na koji su komadi mesa ili mesni pripravci nakrcani na ovalne tacne, u količini ajvara i luka, te donekle u prilogu: Jednima je prilog samo pomfri (smrznuti iz vrećice), a drugi dodaju i malo miješanog povrća (naravno, također smrznutog iz vrećice).

To sve skupa je jedna kombinacija fast fooda, Balkana i nečeg arhaičnog, bez ikakvog nivoa. To je hrana koju uglavnom može na jednostavan način pripremiti osoblje bez posebne stručne kvalifikacije za kuhara. Neka jela se mogu kupiti već gotova, smrznuta, samo ih treba staviti na roštilj, na vruće ulje ili u fritezu. To je uglavnom hrana koja zadovoljava želju za najedanjem. Bitno je da je količinski dostatna, da je dobro začinjena i masna. Onda će se naći svakakvi oduševljeni komentari na društvenim mrežama: Odlična hrana. Svakako za prepručiti. Ogromne porcije. Profesionalna usluga.

“Stvarno” je za preporučiti i “stvarno” je profesionalna usluga kad ispred gosta na stol stave tanjur s deset ćevapa poklopljenih lepinjom, dobro natopljenom u masnoći i nasjeckanim lukom. Ili veliku limenu tacnu s neukusno naslaganim komadima pečenog odojka i janjetine. To je stvarno “vrh” hrvatske kuhinje. Ali sve to dobro prolazi jer se ugostitelji i gosti poklapaju. Takvi ugostitelji ne trebaju ulagati suviše znanja, novaca, vještine i truda u svoj posao, a publika često gosti bez posebnih želja i kriterija.

A ako ti lokali imaju i sale za masovnija okupljana poput svadbi, krstitki ili krizmi, opet su jedan copy-paste od drugog. Jer sve su to sale u istom neukusnom i nemaštovitom stilu koje liče na prihvatilišta stradalih u elementarnim nepogodama. Jedino one uvijek iste bijele navlake na stolovima i stolicama, koje trebaju glumiti  svečanosti, odaju da se ipak radi o salama za masove proslave.

Gdje je u svemu tome malo kreativnosti i volje? Nema je, jer se ugostiteljima ne da potruditi, a očito i ne trebaju. Gdje je srednjoeuropski duh? On nestaje zadnjih desetljeća. Otkad smo napustili Jugoslaviju koja nas je uvlačila u Balkan, sada se "samostalno i suvereno" u nekim stvarima razvijamo u još veći Balkan. Gdje je građanski duh? I on zadnjih desetljeća nestaje malo po malo.