Govorite li policentrički?

Kad promatramo zadnjih stotinu i više godina, mi, naši roditelji, bake i djedovi, prabake i pradjedovi, pravi smo jezični genijalci, s obzirom koliko smo različitih jezika u tom razdoblju govorili, a i danas aktivno govorimo, barem ako je vjerovati političarima, jezikoslovcima i raznim drugim ljudima koji su se bavili jezicima.

Za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, prema tadašnjim ustavima službeni jezik za cijelu državu imao je neobičan trodijelni naziv: srpsko-hrvatsko-slovenački. U NDH vrijedila je Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu. Obavezan je bio korijenski pravopis kakav se koristio u devetnaestom stoljeću. Konkretna pojašnjenja, kako je pisanje u hrvatskom duhu trebalo izgledati, bila su dana u Provedbenoj naredbi o zakonskoj odredbi koja je sličila kratkom pravopisnom priručniku s primjerima. A nepoštivanje pravopisnih pravila bilo je kažnjivo.

U Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. nailazimo na zanimljivu odredbu po kojoj je u javnoj upotrebi hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski. Spomenutu odredbu treba barem tri puta pročitati da bi se možda shvatilo tko je tada u Hrvatskoj koristio koji službeni jezik. Danas je barem jasnije, jer u Ustavu Republike Hrvatske piše da je službeni jezik jednostavno hrvatski.

Malo iz susjedstva: Ustav SR BiH iz 1963. spominje srpskohrvatski kao službeni jezik. Na naslovnoj stranici jednog pravopisa, sarajevskog izdanja iz 1970., piše da se radi o srpskohrvatsko-hrvatskosrpskom jeziku. A nakon raspada Jugoslavije, u Bosni i Hercegovini kreirali su jedan novi južnoslavenski jezik, pa tako u Ustavu Federacije BiH piše da su službeni jezici, osim hrvatskog i srpskog, sada još i bosanski. Na isti su način u Crnoj Gori nakon raspada Jugoslavije službeno stvorili i uveli crnogorski jezik.

I tako barem već od devetnaestog stoljeća jezičnim pitanjima se u ovim krajevima bave razni političari, ideolozi, stručni i samozvani jezikoslovci i povjesničari raznih političkih uvjerenja. I tako su se bezbroj puta, ovisno o državi i sistemu, mijenjali pravopisi, rječnici i gramatike. A djeca, nastavnici, novinari, službenici, općenito ljudi u svakodnevnom životu, bezbroj su puta morali iznova razmišljati kako se ova ili ona riječ piše na novi način, velikim ili malim slovom, rastavljeno ili sastavljeno, te koja riječ je prikladna u duhu trenutačno službenog jezika, a koja nije.

Svi jezici su podložni promjenama zbog raznih vanjskih, globalnih, društvenih, a ponekad i ciljanih političkih utjecaja. Ali unatoč svim promjenama i pokušajima spajanja i razdvajanja, svi smo se mi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore međusobno vrlo dobro razumjeli u prošlosti, a i sada  razumijemo. Bez prevoditelja, bez tečaja stranog jezika i bez puno razmišljanja. Čitamo na internetu i gledamo na televiziji sadržaje iz Srbije, Bosne i Crne Gore. Razumjeli smo se i razumijemo znatno bolje nego što razumijemo neke dijalekte u vlastitoj zemlji.

Imamo sam i imam često prilike privatno i poslovno komunicirati s ljudima iz raznih krajeva bivše Jugoslavije. Svatko od njih komunicira svojim materinskim jezikom kojim i inače govori, svakome je službeni jezik u njegovoj zemlji neki drugi. Ali svi se vrlo dobro sporazumijevamo kao da govorimo zajedničkim policentričnim jezikom u kojem nas razlike ne blokiraju, nego obogaćuju.