Crkva može svašta

Crkvenim institucijama nije lako djelovati u naprednim društvima, jer se u takvim društvima nastupi i rad vjerskih institucija i njenih predstavnika u javnosti općenito, kao i medijima kritički prati i komentira. U naprednim zemljama ljudi često znaju biti vjernici, ali se ne poistovijećivati sa službenim crkvama, smatrajući njihove stavove i istupe na razne načine nazadnim ili moralno neprihvatljivim. To je naročito slučaj s katolicima i Katoličkom crkvom.

U hrvatskom društvu vlada jedan vrlo visoki prag tolerancije prema izjavama i ispadima Katoličke crkve i njenih predstavnika. Jer od nekud se razvila ideja da je Katolička crkva u Hrvata čuvar i nositelj nacionalnog identiteta i borac za nacionalnu stvar, a naročitu ulogu da je imala u osamostaljenju Hrvatske. I u drugim državama crkveni dužnosnici imaju ponekad ispade, ali si Crkva u Hrvata znatno slobodnije može svašta dopustiti jer reakcije u javnosti skoro da izostaju.

Slovenija i Litva bile su prve države koje su priznale Hrvatsku u ljeto 1991. Tijekom prosinca 1991. slijedile su Ukrajina, Latvija, Island i Estonija. Vatikan je priznao Hrvatsku 13. siječnja 1992. Dakle do tada zemlje bez većeg političkog značenja, a skoro sve od njih, jednako kao Hrvatska, novonastale države. Ključni događaj za priznanje Hrvatske bilo je priznanje od strane država članica Europske unije 15. siječnja 1992. Tek to je pokrenulo domino efekt; narednih dana i tjedana zaredale su se države diljem svijeta u priznavanju Hrvatske kao nezavisne države. Nije tu Vatikan imao nikakve posebne zasluge.

A i tvrdnja da se Katolička crkva u Hrvatskoj uvijek zalagala za nacionalnu stvar također je upitna. Sve do druge polovice devetnaestog stoljeća Crkva u Hrvatskoj nije posebno marila za hrvatska pitanja. Mogla je, ali nije. Jer u ionako katolički dominiranoj Austro-Ugarskoj crkveni dužnosnici nisu vidjeli razloga sukobiti se s državom zbog ozbiljnijeg bavljenja hrvatskim nacionalnim pitanjem.

Gdje su te posebne zasluge Crkve, ne znam. Ali te tobožnje zasluge daju crkvenim predstavnicima, tako oni barem smatraju, a hrvatsko društvo im to tolerira, nepisano pravo davati od sebe svakakve šovinističke izjave protiv onih koje smatraju neprijateljima Hrvata-katolika, izjave koje nikako ne pridonose boljem suživotu i razvijanju povjerenja među narodima i vjerama u ovim krajevima. Te navodne zasluge daju crkvenim predstavnicima, tako oni barem smatraju, a hrvatsko društvo im i to tolerira, onim moralnim, psihičkim i ljudskim jadnicima među njima nepisano pravo zlostavljati djecu.

Crkva se smatra stupom hrvatskog identiteta. Ona čini neku vrstu nacionalne idejno-političke institucije. Ona se nastoji uvuči u sve pore života, slično kao nekadašnja partija. U pomanjkanju dovoljno jasnih drugih elemenata nacionalnog identiteta, Crkva je bitan faktor u razlikovnju Hrvata i Srba. Ponekad je teško razlikovati Hrvate od Srba, naročito na područjima gdje žive ili su živjeli jedni i drugi. Kad su imena i prezimena ista, govor isti, način života isti, katolička i pravoslavna vjera su tada jedini načini za definiranje svoje nacionalne pripadnosti. I zato će društvo Crkvi svašta progledati kroz prste. Jer što je uništeno psihičko i fizičko zdravlje nekolicine djece u odnosu na veliku nacionalnu ideju koju Crkva nosi.