U vlaku hrvatski obavezan

Jednog zimskog jutra u Zagrebu na Glavnom kolodvoru, malo prije devet sati, na trećem peronu, petom kolosijeku (podatak o broju kolosijeka je zapravo dovoljan, a broj perona je bespotreban, ali HŽ to tako označava) stajao je vlak i čekao polazak za Veliku Goricu – Sisak – Sisak Caprag – Sunju - Volinju.

Dok sam hodajući do vlaka prolazio kroz prilično praznu kolodvorsku zgradu, bilo je lako uočiti grupu onih ljudi, koje smo počeli zvati Nepalcima, kako šetaju po kolodvoru u gumenim natikačama (u zimsko doba) i s plastičnim vrećicama u rukama. Iako ne možemo biti sigurni jesu li porijeklom baš iz Nepala, čim su sitne građe i izgledaju kao Azijati, općenito ih smatramo Nepalcima.

Dakle, malo prije devet sati, i Nepalci u natikačama i s plastičnim vrećicama sjedili su, ili bolje rečeno napola ležali razvaljeno, raširenih nogu preko pola prolaza, također u vlaku. Malo tipkali po mobitelima (svi imaju mobitele), pa malo gledali nezainteresirano kroz prozore, pa malo razgovarali nešto na nama nerazumljivom jeziku.

Vlak je krenuo, a uskoro je kondukterka ozbiljnog izraza lica, jače građe i kaubojskog hoda, s torbom na ramenu i naplatnim uređajem u ruci, počela obilaziti putnike: “Dobar dan, vozne karte molim..... Hvala....” Pa opet: “Dobar dan...”. I tako od sjedala do sjedala.

Došla je i do Nepalaca, obratila im se pristojno, službeno: “Dobar dan, vozne karte molim.” Nepalci su i dalje opušteno, više ležeći nego li sjedeći, gledali kroz prozore ili u mobitele, i tek nakon nekoliko trenutaka okrenuli poglede prema njoj. Gledali u nju i šutjeli.

Kondukterka je ponovila. “Vozne karte na pregled, molim.” - “Not understanding...”, oglasio se jedan od njih.

Kondukterka im se zatim pokušala obratiti na engleskom: “Your tickets, please.” Nepalci su je u čudu gledali, a jedan od njih je ponovio: “Not understanding... no English...”

Kondukterka je dalje pokušavala uspostaviti suvislu komunikaciju: “Your tickets please, you need tickets.” A Nepalci su je i dalje gledali i čudili se što li to ona želi od njih: “No.... no English... not understand...”

Za to vrijeme nitko do ostalih putnika se nije obazirao na tu scenu, nije okretao glavu prema Nepalcima. Većina putnika je bila zadubljena u svoje mobitele i čitala beznačajne sadržaje s društevnih mreža i internet portala ili igrala igrice u kojima treba skupljati bodove i stjecati nekakve levele.

Kondukterka, već pomalo živčana: “Where do you go?” Nepalci su i dalje šutjeli. Kondukterka je ponovila još jednom, sada s jačim glasom: “Where do you go?” Jedan od njih je iz svog poluležećeg položaja odgovorio: “Sisak.”

Zatim im je kondukterka pokušala objasniti da će morati, osim redovne cijene, platiti i doplatu, zato što karte kupuju u vlaku u vrijeme dok blagajna na zagrebačkom Glavnom kolodvoru radi. Ali kondukterka se nije uspijevala dobro objasniti na engleskom, tako da Nepalci taj dio možda stvarno nisu razumjeli, jer je govorila neku improviziranu mješavinu hrvatsko-engleskog jezika.

Ne znam koje karte i po kojoj cijeni im je konačno isprintala iz svog naplatnog uređaja. Ali sam vidio kako joj je jedan od Nepalaca dao novčanicu, kondukterka mu vratila kusur i pozdravila ih u odlasku: “Ma naučite hrvatski, jebem vam mater!”

Nitko nije trepnuo, niti Nepalci, niti drugi putnici. I stvarno su putovali do Siska.